Nino Raspudić je dao veliki intervju  Novom listu.  Donosimo najzanimljivije dijelove razgovora.

Projekt Rijeka 2020. i službeno je krenuo. Kako biste ga komentirali u općim crtama?

– Prvo bih razmotrio samu titulu Europske prijestolnice kulture, što se kod nas vrlo malo problematiziralo. Opće je poznato da je EPK krenula 1985. godine kad je tadašnja grčka ministrica kulture, glumica Melina Mercouri, došla na ideju da svake godine jedan grad bude Europski grad kulture. To su u početku bili veći gradovi, poput Liverpoola. Kasnije je malo promijenjen taj naslov u Europska prijestolnica kulture i krenulo se prema manjim gradovima. Prijestolnice su se i množile, svake godine su obično bila dva grada, nekada i tri. Na primjer, iduće godine su to Novi Sad, Temišvar i grčka Eleusina. Prva stvar koja je po meni problematična, a za koju nisam vidio da itko od naših »alternativaca« propituje, je to novo europsko poimanje kulture kao sluškinje turizma. ​Mislim da kultura posredno može pridonijeti gospodarstvu pa i turizmu, ali da se eminentno ne smije promatrati na takav način, jer je kultura nešto puno više i važnije.

Također, govori se o ideologizaciji EPK u Rijeci, ali u biti sama ta ideja je već ideološka jer se u startu reklo da je cilj Europskog grada kulture, kako se zvao u početku, promicanje europskih integracija. Netko može smatrati da je to dobro, ali ta vrijednost nipošto nije neupitna, primjerice, vidjeli smo nedavno da se većina građana Velike Britanije ne bi složila s time. Druga zanimljiva stvar je vrlo centralizirana odluka o EPK. Kada zemlja dobije tu čast, grad ne bira neko nacionalno tijelo za kulturu, za koje je pretpostaviti da bolje poznaje lokalnu situaciju i strateške interese, kapacitete i potrebe svojih gradova, nego odluku donosi europsko tijelo u kojem europski stručnjaci imaju većinu te donose odluku.

Nadalje, u startu gradovi dobiju milijun, milijun i pol eura, no dobar dio toga se potroši na pripremne radionice i savjetovanja. Tako je iscurilo u javnost da su EU stručnjaci imali dnevnice od pet stotina eura. Na koncu taj budžet u Rijeci je nešto preko 30 milijuna eura. Zanimljivo je, dakle, da se s »europske« strane uloži manji dio, no oni donose odluku gdje ćete vi sami uložiti deset puta više, tj. što je najviše u skladu s njihovim smjernicama. Problematična je struktura financiranja u Rijeci jer su osamdeset posto sredstava javna sredstva. Preko deset milijuna uložio je Grad Rijeka, deset milijuna eura država, tri milijuna eura dala je Primorsko-goranska županija, a vrlo malo, samo tri milijuna eura, došlo je iz EU i europskih fondova, te ostalo od sponzora. Ako je osamdeset posto javnih sredstava, postavlja se pitanje jesmo li to mogli sami uložiti u kulturu, bez te pomalo kičaste titule Europske prijestolnice kulture. Ovo su neka preliminarna pitanja, koja ne vidim da je netko drugi potaknuo.

Kako vidite samo otvaranje i »Operu industriale«?

– Riječka ekipa uspjela je pogoditi žicu raspoloženja europske oligarhije, jer je europski projekt multikulture u krizi. Tako da im je »luka različitosti« lijepo zazvučala. Mislim da to nije trebalo ostati na razini »Benetton ideologije« u kojoj je sve multi-kulti površno divno i krasno, nego je tu trebalo propitati probleme koji su doista gorući u Europi, to jest, potražiti gdje je problem s multikulturalnošću i je li baš sve uvijek tako idilično. Po meni bi zadatak kulture i intelektualca trebao biti u toj vrsti propitivanja, a ne u nekom naivnom antropološkom i povijesnom optimizmu i benetonskom guđenju o multikulturalnosti. Osim toga, u teškoj koliziji s »lukom različitosti« je osnovni ideološki ton koji su dali organizatori i riječka gradska vlast – a to je slavljenje titoizma.

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a da na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je vrlo problematično, znamo da su titoisti etnički očistili grad Rijeku, koji je bio većinski talijanski, da su ti ljudi protjerani, da su im oduzeti domovi, tvornice i što se sve događalo dalje. Nikako ne može ići u isti koš neproblematizirana zvijezda petokraka i titoizam, a s druge strane slavljenje tolerancije i različitosti. To je ta temeljna ideološka laž tog projekta. Drugo što vidim kao problematično je provincijalni pankeraj. Oni misle da je silna fora prodavati Europi činjenicu da smo mi vrlo ažurno pratili punk, da smo još 70-ih godina imali punkere. Sve je to bilo jako davno i mislim da to više nikome izvan Rijeke, a vjerojatno ni većini u njoj više nije zanimljivo.

Što se tiče same izvedbe »Opere industriale« ostao mi je nejasan osnovni koncept. S jedne strane se govori o uključivanju što više građana, no analizirajući financije vidio sam da su mrvice, sitniš, iz sredstava dane brojnim udrugama, po principu svakom pomalo. Po par tisuća kuna dobivali su vrtići, udruga umirovljenika, udruga starih rokera i drugi čime je stvoren privid šire inkluzivnosti. Golemom većinom sredstava zapravo upravlja desetak ljudi, koji vode projekt, no to samo po sebi ne mora nužno biti loše. Nejasno mi je, zatim, promiču li oni neki elitističko poimanje kulture, na temelju onog što sam vidio na otvaranju, ili se išlo prema popularnijoj kulturi i širem građanstvu. To se dobro vidi iz nastupa finskog zbora vikača. Bio sam šokiran kad je Frano Đurović, koji je ravnao zborom, na televiziji rekao da je mislio da se radi o šali kada je prvi put čuo taj finski zbor. Zbor koji viče, urla, zviždi, sve radi osim što ne pjeva. Ako je on, dirigent, čovjek struke, koji očito prati i avangardne stvari u zborskom pjevanju, mislio da je tu riječ o šali, zašto bi neki običan građanin Rijeke, Hrvatske ili inozemni posjetitelj imao ikakvo drugačije mišljenje kad je čuo taj zbor. Govorimo li tu onda o uskom elitizmu ili programu i sadržaju koji bi se trebao obraćati široj publici?

Što mislite o svečanom otvaranju u HNK Ivana pl. Zajca i prepjevu finala opere »Nikola Šubić Zrinjski«? Umjesto »u boj, u boj« pjevalo se »za mir, za mir«?

– To je tipičan postmoderni postupak u kojem se reinterpretira jedno djelo iz prošlosti i stavlja u drugi kontekst. No, to je učinjeno na jedan infantilan način, kao – mir, mir nitko nije kriv. Potočić i cvijeće i tako dalje, to mi je malo smiješno.

 

Vi se angažirate javnim radom. Kako se još danas intelektualac može angažirati kako bi pridonio poboljšanju društva?

– Mislim da smo svi kao slobodni ljudi u demokratskoj zajednici pozvani da se bavimo javnim stvarima. Da u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima sukreiramo svijet u kojem živimo. Smatram da bi se ljudi trebali više uključiti, kroz nevladine udruge, političke stranke, volontiranje ili javno oglašavanje. Danas svi imamo priliku na ovaj ili onaj način reći što imamo i to predstaviti, ali velik je naš problem pasivnost građana, što se vidi na izborima. Bio sam šokiran koliko je u Rijeci bila mala izlaznost na lokalnim izborima i koliko je malo Vojko Obersnel dobio glasova. On je pošteno dobio lokalne izbore u Rijeci, no to je smiješan postotak glasova Riječana s kojim on vlada, a zato što su ljudi pasivizirani i ne izlaze na izbore.

Hoćete li se jednog dana angažirati u politici?

– Kao što bi rekao dr. Miroslav Škoro: »Ako moj narod od mene to bude tražio…«

Foto: Edvard Šušak/Hina