Iako se premijer Andrej Plenković kune da će ostati na čelu Vlade sljedeće četiri godine, iskusni „plenkolozi”, koji po, naoko nebitnim detaljima, analiziraju „igre prijestolja” u Banskim dvorima, mogu pronaći puno skrivenih znakova koji nagovještavaju da to baš i neće biti tako. Prvi „tajni signal” koji poziva na oprez svakako je očigledna neambicioznost pri sastavljanju nove Vlade. Stječe se dojam da Plenković nije sastavljao tim koji će efikasno vladati i provoditi reforme nego da mu je prije svega bilo važno da se u najmanjoj mogućoj mjeri bilo kome zamjeri.

Posve je neobično da netko tko je dobio prilično uvjerljiv mandat na izborima i tko je k tome apsolutni vladar pobjedničke stranke HDZ-a, preuzme gotovo sve svoje ministre iz prošle Vlade pa čak i one čija je ministarstva morao ustupiti novim koalicijskim partnerima iz Domovinskog pokreta. Takav pristup bio bi neočekivan i u slučaju da je Plenković imao savršene ministre, a mi svi dobro znamo da je realnost ipak nešto drugačija. Naravno da je potreban kontinuitet i da treba nagraditi najodanije suradnike, ali nije uobičajeno da se baš ništa ne mijenja. Bivši britanski premijer, koji je također tri puta pobjeđivao na izborima, uvijek je pri sastavljanju nove vlade kombinirao kontinuitet i nove ljude. Plenkovićev „grijeh nečinjenja” još više strši jer znamo da je bio „lak na okidaču” i da je u proteklih osam godina promijenio čak 30 ministara.

„Svježa ministarska krv” bi, ako ništa drugo, dala novi elan Vladi, a tom simboličnom gestom premijer bi barem donekle udobrovoljio i one hrvatske građane koji su prilično nezadovoljni prošlom Plenkovićevom Vladom, a takvih nije mali broj. Na ovaj način premijer Plenković zapravo ignorira 65 posto birača koji su glasali za druge stranke. Premijeru je, očito, primarni cilj bio nikome se ne zamjeriti pa stoga nije želio u igru uvoditi nove ministre najvjerojatnije zato što će i sam uskoro otići ili će napraviti novu rekonstrukciju Vlade.

Drugi razlog za sumnju u dugoročnost ove Plenkovićeve Vlade je nevjerojatna žurba kojom je premijer želio sastaviti svoj tim. A za to nema nekog osobitog razloga osim ako nije želio u kampanju za Europski parlament ući kao političar koji je treći put uspio pobijediti i bez većih problema sastaviti Vladu. Da je planirao dugoročno, onda bi puno više vodio računa o detaljima i ne bi mu se žurilo da prije dolaska Ursule von der Leyen u Split obznani da je skupio većinu. Možda je i Ivan Anušić, koji se spominje kao jedan od najizglednijih Plenkovićevih nasljednika, urgirao kod svojih prijatelja Ivana Penave i Josipa Dabre i objasnio im da je ova Vlada privremena i da će se nove karte dijeliti nakon odlaska Plenkovića. (Polako se ostvaruje san Domovinskog pokreta o suradnji s HDZ-om bez Andreja Plenkovića)

Ono što dodatno bode u oči jest činjenica da su u novoj Plenkovićevoj Vladi samo dvije žene, što je neobranjivo za političara takvog formata koji dobro poznaje briselske običaje i koji ih, to smo vidjeli, želi provoditi i kod kuće. Da planira ostati u Hrvatskoj sa sadašnjom ekipom, Plenković bi sve napravio da u Vladu dovede još žena, s kojima je, koliko nam je poznato, čak i pregovarao. Zaista je zanimljivo što je vrlo intenzivno razgovarao s „budućim ministrima”, a potom je zadržao sve stare kadrove.

Plenković je odustao od osvježenja jer vjerojatno ima neke „tajne” planove. E sada, ako smo pomoću „znakova pored puta” zaključili da se Plenković polako sprema na odlazak, idemo sada vidjeti kamo će ga odvesti njegov „pustolovni” politički duh.

Koliko god Plenković nerado govorio o svojim briselskim ambicijama, a mogu se čuti kuloarske priče da su mainstream mediji „zamoljeni” da o tome ne pišu, nije neka velika tajna da ih ima i da bi, ako bi mu ponudili mjesto predsjednika Europske komisije, a koje sada drži Ursula von der Leyen, trčeći otišao u Bruxelles.

To će u neformalnim razgovorima potvrditi i neki HDZ-ovci koji dobro poznaju Andreja Plenkovića, ali i labirinte briselske politike. Koliko god se sada taj bijeg u Bruxselles čini daleko, treba reći da Plenković nije posve bez izgleda jer mu u popudbinu dolazi i epitet jednog od najuspješnijih europskih konzervativaca koji iza sebe, kada je riječ o briselskim kriterijima, ne vuče repove kao što ih vuče dugovječni mađarski vladar Viktor Orban. Plenkoviću je problem što je spitzen kandidatkinja europskih pučana njegova prijateljica Ursula von der Leyen, ali to je na prošlim izborima bio i Manfred Weber koji je na kraju „izvisio” radi višeg interesa.

Plenković je bolji i sposobniji od Ursule von der Leyen koja je na sadašnju poziciju došla kao drugorazredna njemačka političarka i kojoj je glavna referenca bila ta što je bliska suradnica i prijateljica svemoćne Angele Merkel. Bila je loša ministrica obrane koja je u njemačku vojsku uvela “luk i strijelu„ umjesto suvremenu opremu i naoružanje, a iza nje se vuku i razni korupcijski repovi.

Politička snaga i moć Ursule von der Leyen prije dolaska u Europsku komisiju prije bi se mogla uspoređivati s onom Nine Obuljen Koržinek nego Andreja Plenkovića koji je, sjetimo se, daleko najutjecajnija politička figura u Hrvatskoj u posljednjih osam godina. Osim toga, Ursula von der Leyen ima ozbiljnih problema s optužbama za korupciju pri nabavi covid cjepiva, što bi mogao dovesti do toga da budući koalicijski partneri traže njezinu glavu. A ako do toga dođe, tada su Andrej Plenković i grčki premijer Mitsotakis glavni konkurenti za tu prestižnu poziciju, o čemu je pisao i dobro obaviješteni Politico. Plenković u tom slučaju ima dobre izglede jer bez većih problema može dobiti potporu Francuske (kupnja Rafala mu u ovom konkretnom slučaju nikako neće škoditi) i Njemačke, nekih manjih zemalja „stare Europe”, ali i bivših komunističkih zemalja.

Kad je riječ o proširenju možda će nekima zasmetati što će Hrvat „voditi“ Srbiju u Europsku uniju, ali u tim igrama ima problem i Mitsotakis, s obzirom na to da njegova zemlja ima izrazito loše odnose sa susjednom Sjevernom Makedonijom.

Ako Plenković ne uspije izlobirati mjesto šefa Europske komisije, što neće biti nimalo lako, tada mu preostaje zadovoljiti se nekim manje atraktivnim mjestom, primjerice komesara za vanjsku i sigurnosnu politiku ili neke druge „utješne pozicije”. U tom slučaju Plenković će ipak malo vagati pa će možda procijeniti da mu je bolje ostati u Hrvatskoj, ali će tada na red doći i ova neambiciozna Vlada. Moguće su razne kombinacije pa čak i traženje novog koalicijskog partnera od centra prema ljevici.

Najmanje vjerojatna je opcija da će se Plenković kandidirati na predsjedničkim izborima kako bi konačno iz visoke politike izbacio Zorana Milanovića. Ovo je malo vjerojatno jer Plenković u tom slučaju puno riskira, budući da se uvijek može dogoditi i da izgubi od svog arhineprijatelja Milanovića, iako je on, kako je jednom prilikom kazao Oleg Butković, prilično zreo za poraz. Malo je vjerojatno, ali svakako postoji i ta mogućnost.

U svakom slučaju, otvoreno je puno opcija i teško je sa sigurnošću bilo što prognozirati, osim da je sadašnja Vlada privremena i kratkog roka trajanja. Kako stvari stoje, uskoro ćemo, ako Plenković ode u Bruxelles, dobiti novog mandatara ili će pak Plenković sastaviti novu Vladu u kojoj će se pojaviti i novi ministri, a možda i novi koalicijski partneri. I u kojoj će biti barem malo života.