Mario Zorko, bivši glavni urednik Sportskih novosti, komentirao je stanje u hrvatskoj košarci. Ponovno je upozorio na to da hrvatski košarkaši masovno odbijaju nastup za reprezentaciju, a tako je bilo i za kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre koji se igra u Ateni od 2. do 7. srpnja. Samo pobjednik ide na olimpijski turnir, a favoriti su domaćin Grčka i Slovenija s fenomenalnim Dončićem. Zorko se prisjetio i velikog Dražena Petrovića koji je uvijek bio na raspolaganju reprezentaciji. Zorkovu objavu prenosimo u cijelosti.

“Izborniku i ovim dečkima sa slike svaka čast i duboki naklon! Oni su se bez uvjeta i bez kalkulacija stavili na raspolaganje izborniku i svim srcem će igrati za Hrvatsku! I više od ikoga žele uspjeh s Hrvatskom!

Problem su oni kojih nema na slici, s izuzetkom ozlijeđenog i operiranog Bojana Bogdanovića i još možda nekog manje bitnog ozlijeđenog, koji se nazivaju ‘hrvatskim košarkašima’ a odbili su pozivnice za olimpijske kvalifikacije jer su “umorni” ili “žele se individualno pripremiti za transfer” ili “im se reprezentacija ne uklapa u ljetni program”!?

Problem je i što te “umorne” i “zauzete važnijim aktivnostima” naši mediji i dalje nekritički vode i prate kao “hrvatske košarkaše”.

Problem je što se godinama, već i desetljećima, neopravdano neigranje za hrvatsku košarkašku reprezentaciju prihvaća pod normalno. Ako nemam niš’ pametnije, recimo lupanje selfieja na plaži, možda bih se mogao odazvati.

Nevjerojatni su ti dvostruki kriteriji – zamislite da netko od pozvanih nogometaša Daliću pošalje odbijenicu s obrazloženjem kako je “zauzet pumpanjem luftića”. Na koji bi ga način tretirali u Hrvatskoj?!

A za odbiti košarkaškog izbornika dovoljno je biti “umoran” od igranja ABA lige i prvenstva Hrvatske ili “zauzet transferom” ili jednostavno željan igranja s flamengom u plićaku!

Problem, pa i ozbiljna uvreda prema svim velikanima koji su nekad nosili hrvatski dres, taj je što izbornika, nekad također sjajnog igrača i reprezentativca, hladno otkantaju likovi koji se u usporedbi prema tim bivšim velikim hrvatskim igračima, nisu ni k…. od košarkaša.

I nisu oni krivi na što je spala košarkaška reprezentacija i hrvatska košarka.

Krivi su oni koji su im to olako dopustili. I dopuštaju i dalje i pronalaze racionalna opravdanja kako je nebitno igrati za Hrvatsku

Krivi su oni za koje okupljanje hrvatske košarkaške reprezentacije nije čak ni prva košarkaška vijest dana – važniji im je cirkus i dernek na finalu prvenstva Srbije Zvezda – Partizan o čemu će nizati objave u serijama, dok će hrvatskoj reprezentaciji posvetiti prokolarnu objavicu s press konferencije izbornika.

Poklapa se da se baš sutra, 7. lipnja navršava 31. godišnjica od tragične pogibije Dražena Petrovića.

Za one “umorne” i “nemotivirane” – to je onaj isti Dražen Petrović koji je Hrvatsku kao kapetan vodio u finalu Olimpijskih igara s Dream Teamom u Barceloni 1992. godine.

I koji nije bio “umoran” prvi doći na trening i voditi Hrvatsku na, objektivno, rutinskim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1993. godine.

Odigrao je na današnji dan, 6. lipnja posljednju utakmicu sa Slovenijom, rezultatski nebitnu, i sljedeći dan tragično nastradao na auto-cesti u Njemačkoj. Slovenija, Draženova posljednja utakmica, bila je tada u košarci klasu ispod Hrvatske, druga liga za naš Dream Team.

Danas, 31 godinu kasnije, ti naši “umorni” i “nemotivirani” Luku Dončića, slovenskog Dražena, mogu gledati kao i mi, samo na TV-u. Ni to da igraju protiv Dončića na olimpijskim kvalifikacijama nije im motiv da se oznoje za Hrvatsku, premda bi im prilika da budu na istom terenu s Dončićem, možda čak i opale selfie s njim, bio najveći trenutak karijere.

Danas, 31 godinu kasnije, sve što se kasnije događalo s hrvatskom košarkom od tog kobnog 7. lipnja 1993. daje mi za pravo jasno i glasno kriknuti – tog dana s Draženom je umrla i hrvatska košarka koju smo voljeli i za koju se živjelo. Sve otada, s povremenim bljeskovima, samo ja lagano umiranje do točke da se oni koji nisu ni k od košarkaša sprdaju s hrvatskom reprezentacijom “hoću-neću-ipak ne da mi se” i šalju odbijenice izborniku Josipu Sesaru koji je sam na vjetrometini, bez da netko stane uz njega i zagrmi “E, nećete tako ponižavati hrvatski dres”!

Barem u obranu dostojanstva hrvatskog grba i dresa!

Izbornik je skupio reprezentaciju od najboljih kojih je mogao i kojima njihovi menadžeri, pratilje, prije i drugari, tetke i tateki ili ujci i punci, nisu postavili branu da im se pametnije odmarati nego igrati za Hrvatsku, kako bi se svi kasnije mogli sladiti nekim unosnim transferčićem.

DRAŽENE, BUDI UZ TE DEČKE KOJI ĆE IZGARATI ZA HRVATSKU I POKUŠATI JE DOVESTI DO SVJETLA PARIZA!

DRAŽENE, MOLIM TE, BUDI UZ SVOG ŠIBENČANINA DARIJA ŠARIĆA KOJI ĆE IH KAPETANSKI POVESTI PREMA OLIMPIJSKIM IGRAMA!

Neka ti dečki i njihov izbornik Sesar osjete tvoju potporu, nek se i nama dogodi čudo u Ateni, nek’ vas oni koji su vam okrenuli leđa, gledaju na TV-u u Parizu! Ako ih i to neće previše umarati.

Draženov brat Aco izveo je čudo s ‘otpisanom’ Hrvatskom na olimpijskim kvalifikacijama 2016. godine u Torinu, pregazio tada favorizirane Grčku i domaćina Italiju, i odveo nas na Olimpijske igre u Riju 2016. godine.

Daj Bože da izbornik Josip Sesar i kapetan Dario Šarić sa svojom hrabrom posadom ponove čudo u Ateni, ističe Mario Zorko.