Arheolog, diplomat i sveučilišni profesor dr.  Emilio Marin  predstavio je u četvrtak  svoju knjigu “Portreti iz starine” u kojoj, pored opisa niza zanimljivih povijesnih osoba, donosi i  portrete  trojice suvremenih papa. U razgovoru za Teleskop.hr profesor Marin opisuje susrete s Ivanom Pavlom II, Benediktom XVI. i  aktualnim papom Franjom,  otkriva zanimljive anegdote i uspoređuje osobnosti poglavara Katoličke crkve.

Kako ste se odlučili napisati ovu knjigu? Tko vam je bio uzor? Plutarh?

– Ne. Ta knjiga nije nastala po nikakvom uzoru, jer knjiga nije napisana jučer. Ona je da tako kažem, figurativno, jučer složena. Međutim, tu su objedinjeni moji tekstovi nastali u proteklih 35 godina, koji su pisani u raznim prigodama. Veći dio njih je bio objavljen, dok će neki tekstovi biti objavljeni prvi put.

Zanimljivo je da ste pisali o trojici papa koje i osobno poznajete. Kako ste došli u priliku da ih upoznate svu trojicu?

Da. Riječ je o Ivanu Pavlu II, Benediktu XVI i aktualnom papi Franji. Ivana Pavla II. upoznao sam izravno, kao arheolog, jer sam tri puta bio u prilici zbog ovog ili onog razloga biti u manjoj skupini arheologa koje je on primio. To je inicijalno poznanstvo. Ali evo jedna mala anegdota u vezi s tim. Kada je Ivan Pavao II. bio izabran za papu 1978. bio sam na služenju vojnog roka u JNA. Tada je, dakle, bilo neko drugo vrijeme. Bio sam u osamljenoj vojarni, u Barbarigi.
Krenuo sam u šetnju ka morskoj obali, prema škrapama, s jednim malim tranzistorom, marke Grundig, sjećam se kao sada. Vrtio sam radio postaje i posve neočekivano sam naišao na prijenos uživo i čuo Habemus papam.

Jeste li to ispričali Ivanu Pavlu kada ste ga upoznali?

Pravo da kažem ne sjećam se, ali o tome sam pisao. Kao hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici sam, sada u jednom drugom svojstvu, upoznao Ivana Pavla II.

Kako biste opisali osobnost Ivana Pavla II?

Možda bi bilo bolje upotrijebiti onu svečanu latinsku riječ i titulu papa još iz staroga Rima, a to je Pontifeks Maksimus ili Vrhovni svećenik. Pontifeks je onaj koji gradi mostove. E, on je bio stvarno taj Pontifeks Maksimus. On je bio, rekao bih, jedan herojski papa u herojskom vremenu. Došao je iza željezne zavjese i snašao se u ulozi pape kao da je za nju skrojen i rođen.

Tko po Vama ima veće zasluge za rušenje komunizma: Ivan Pavao II. ili Ronald Reagan?

Ne bih bio u stanju odgovoriti na to pitanje. Inače ne volim takva pitanja voliš li ovog ili onog glumca i slično. I dok sam bio veleposlanik novinari ili prijatelji su me znali pitati koji mi je draži papa Benedikt XVI. ili Ivan Pavao II.
Sigurno je da velike zasluge za rušenje komunizma imaju i Ronald Reagan i Ivan Pavao II. Nedavno sam čitao jednu knjigu koja govori da je postojao politički dogovor između njih dvojice. Ne znam je li to točno, ali jedan i drugi imaju velike zasluge to.

A kako biste, u tom kontekstu, opisali osobnost pape Benedikta, pogotovo u usporedbi s Ivanom Pavlom?

Pa možemo krenuti već i od samoga našega upoznavanja. Benedikta XVI sam upoznao najprije u svojstvu kardinala, a onda kao papu. I to je ključna i velika razlika. Međutim, imao sam s njim, što mi je bilo dragocjeno, jedan zajednički nazivnik, a koji praktički nije nitko imao u Vatikanu, a to je da smo i on i ja bili francuski akademici. To je kardinal Ratzinger jako cijenio. Kada smo mu kao diplomatski zbor išli čestitati kao novoizabranom papi, nevezano što sam ga poznavao od ranije, ponašao sam se kao da ga vidim prvi put. Prema vatikanskom protokolu najavljivali su nas imenom države, a ne poimence vlastitim imenima. Papa se tada naglas, tako da ga dio veleposlanika čuo, obratio svome protokolu „koreći” ih što mene uopće i predstavljaju te mi se izravno obratio na francuskom: Kako ste moj dragi bratime? Drugim veleposlanicima je bilo šokantno pa su me pitali kakve ja to imam privilegirane odnose s papom Benediktom.

Možete li se reći da ste vas dvojica prijatelji?

To se ne bih usudio reći. Evo, zadržavam si pravo da i ja za njega kažem kao i on za mene da je on moj francuski confrère, hrvatski bratim).

Koliko ste se puta s njim susreli?

Pedeset dana prije nego je izabran za papu, on je bio u mom rimskom stanu na večeri. Bilo je tu osobnih i protokolarnih susreta, no zadnji put sam se s njim vidio neposredno krajem 2011. kad mu je predan veliki zbornik kojeg su franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja (Split-Sinj) objavili meni u čast.

Rekli ste da je velika razlika kad nekoga znate prije pontifikata. Jeste li primijetili možda promjenu držanja i kod Benedikta XVI. nakon što je postao papa?

Pa normalno. Sigurno da se to primijeti, ali meni se čini da je u ponašanju bio skoro još skromniji kad je postao papa. Zapravo, prema njemu je vladala negativna percepcija, koju su prema njemu, paradoksalno, poticali njegovi njemački mediji. Jasno da je on bio znanstvenik i profesor, ali je bio izuzetno ponizan i skroman.

Nekako je opće mišljenje da je papa Franjo unio poniznost i skromnost u Katoličku crkvu?

Nekako je opće mišljenje da je to tako. Sigurno je to i točno. Međutim, pitanje je što pod tim podrazumijevamo. Mislim da je Benedikt bio ponizan da ne može biti ponizniji. Druga je stvar kako je on osjećao papinstvo. Benedikt je, budući da je Europljanin, da je tradicionalist, da mnogo drži do povijesti, on je i u povijesnom smislu, pa ako hoćete i u svome odijevanju, drugačije doživljavao papinstvo. Benedikt se kao papa, ne iz neke grandomanije, oblačio najsvečanije moguće, jer je on to doživljavao kao papinski identitet. Papa Franjo je, osim kad služi svetu misu, obučen uvijek na isti način. I u tom smislu je jasno da je opća, odnosno javna percepcija o poniznosti pape Franje znatno izraženija.

Kako ste upoznali papu Franju?

Papu Franju sam upoznao kao bivši ambasador. Dobio sam mogućnost da se s njim susretnem u Svetoj Marti, vatikanskom gradu gdje on stanuje. On je, opet, neka sasvim druga osobnost koju sam imao priliku bolje upoznati i shvatiti kada sam lani proveo mjesec dana u Južnoj Americi. Tada sam neposredno shvatio i doživio što to znači biti Latinoamerikanac. Svakako puno drugačije nego biti Europljanin.

Kako biste opisali papu Franju u odnosu na Ivana Pavla II i papu Benedikta?

Mi kažemo da Providnost daruje Crkvi najboljeg papu za svako vrijeme. Pa vjerujmo da je to tako i da je Providnost dobro odredila.

Među suvremenicima o kojima pišete dobrim dijelom su svećenici, ali vidim da ste pisali i o Vladi Gotovcu. Od kud u knjizi i Vlado Gotovac?

Tu sam uvrstio jedan tekst koji nije bio nigdje objavljen, a koji sam izvorno napisao u Rimu i to na talijanskom jeziku. Na jednoj izložbi koja je bila posvećena Vladi Gotovcu, bio sam zamoljen da kao veleposlanik održim govor. Koristeći razne spomen ploče po gradu Rimu, koje su postavljene znamenitim povijesnim ličnostima, sastavio sam jednu, rekao bih, biografiju Vlade Gotovca.