Poznati glumac otvorio dušu: Dobro je Mandić pisao o starosti. Umiremo od straha kada znamo da nas čekaju tri stepenice

Poznati glumac otvorio dušu: Dobro je Mandić pisao o starosti. Umiremo od straha kada znamo da nas čekaju tri stepenice

Prepoznatljivo je lice s televizijskih i filmskih ekrana te kazališnih dasaka i vlasnik niza nagrada, no već ga neko vrijeme nema u javnosti. Glumac Danko Ljuština prije nekoliko godina otišao je u mirovinu i na scenu se, kaže, ne namjerava vraćati.

– Ne da mi se, dosta je bilo. Ne mogu zamisliti da mi ponovno pet sati netko objašnjava smisao života, da smo jedna duša i jedno tijelo, da moramo biti grupa jednakih… Prešao sam sedamdesetu i to više ne mogu. Gluma je predivan posao, ali onog časa kada izgubiš volju, onda ostanak više nema smisla. Nisam razočaran u glumište, proveo sam divnih trenutaka, no nisam siguran bih li ponovno mogao uživati u svom poslu. Radi se o mojoj emociji – iskreno će

Kada bi ga netko ipak uspio nagovoriti da se vrati i ponovno zaigra, kaže, volio bi raditi “nešto nakazno ili smiješno” jer je stvarnost u kojoj živimo, “smiješna i pomalo nakazna”. Zbog toga se već neko vrijeme bavi mišlju da na scenu postavi monodramu inspiriranu posljednjom knjigom Igora Mandića “Predsmrtni dnevnik”. Opus Igora Mandića štuje još od mladosti, a ova mu se knjiga, kaže, čini idealnom za scensko postavljanje jer na duhovit način promišlja o starosti i smrti, piše Večernji list.

– Mandić je u knjizi, između ostalog, napisao: “Kada mi netko kaže da je starost lijepa, najradije bih ga tresnuo po gubici. To je stravična laž, starost je odvratna. Živiš u strahu jer kada se spremam izaći iz zgrade u kojoj živim, znam da me čekaju tri stepenice i pitanje je dana kad ću pasti preko njih. Kada sam njih svladao, da bih se dokopao kave u najbližem kafiću, na mene naletava biciklist. Stajem uza zid, stišćem se, on prođe, skoro me udario i taman kad sam mislio da sam se izvukao, prema meni ide jedan na romobilu.” Dobro je to sažeo. Zanimljivo bi to bilo postaviti, razmišljao sam o tome, moram ponovno prelistati, to bi mi jedino odgovaralo igrati. Mandić je oduvijek bio mudrac, pametno je pisao, u polemikama je znao biti i agresivan, no ova je knjiga toliko pomirljiva i duhovita jer se svodi na misao “umrijet ću, pa što” – kaže Ljuština.

Iako uživa u zasluženoj mirovini, i njemu starost ponekad teško pada. – Bole me koljena, a s obzirom na godinu proizvodnje, stečeno stanje i kilometražu, a naročito i održavanje, malo me i boli koliko bi trebalo. Nedostaje mi motivacije za ići okolo, no volim se voziti na biciklu kada je lijepo vrijeme, sjesti na kavu, pročitati novine iako zaboravim isti čas što sam pročitao. Ponekad odem i do centra, no u zadnje vrijeme se družimo sve manje, slabo se pojede i popije jer već nakon dvije, tri runde razmišljam o postelji – smije se glumac.

Ne ide više, veli, ni u teatar jer mu je i to postalo prenaporno. – Kada si vidio željezničara da ide gledati druge kako voze lokomotive? Van forme sam, bio sam nedavno na jednoj predstavi, nije bitno što sam gledao. Na sceni je bio trosjed, fotelje, nekoliko stolica i ormar. Malo scenografije, gotovo ništa, vidi se da kazalištima fali novca pa se štedi na svemu. Glumci su izašli, isti čas kao da su poludjeli, počeli su vikati, govoriti da je njihov život potpuno promašen i da se svi se mrze i ne mogu podnijeti jedni druge. Nakon pet minuta mi je palo na pamet da viknem “hitna, zovite hitnu, njima nije dobro” – u šali će Ljuština, rođen u Karlovcu prije sedamdeset godina i koji mjesec. Odrastao je u ulici Rakovac, pored rijeke Korane, a djetinjstvo mu je zbog materijalnih prilika bilo prilično teško.

– U ulici gdje sam živio, sjećam se, točno sam znao tko što kuha koji dan, tko radi zelje, tko gulaš jer sam stajao kraj prozora i mirisao. Današnjoj djeci tako nešto potpuno je nezamislivo. Odrastali smo uz Koranu, a kada bi došlo proljeće, jeli bismo voće iz vrtova. Bilo nas je puno pa smo uglavnom brali plodove koji su još uvijek bili zeleni. Do svoje 25. nisam nikada pojeo zrele trešnje, uvijek smo ih brali zelene. Sjećam se, jednom se nismo mogli popeti na vrh pa smo gledali vlasnika kako ih bere na lojtrama. Mi smo stajali ispod i brstili one koje bi mu ispale. Jeli smo i zelene jabuke, šljive, kruške, sve je to bilo naše, a oni koji su nam zabranjivali da im se bere voće, te bismo prve napali – prisjeća se života u gradu na četiri rijeke u svom djetinjstvu.

Na slici: Danko Ljuština

Foto: Hina