Hrvatska je zona epidemiološkog užasa. Prema broju mrtvih na milijun stanovnika još uvijek se u većini usporednih statistika vodi kao četvrta najgora zemlja u EU, ali kad bi za osnovu izračuna uzeli podatak iz zadnjeg popisa stanovništva prema kojem brojimo 3,88, a ne više 4,2 milijuna stanovnika, morali bi priznati da smo na crnoj listi pretekli Češku tj. da smo treći najgori u EU, odmah iz Bugarske i Mađarske.
Kako je moguće da smo zabilježili oko 3700 mrtvih na milijun stanovnika? Što smo to radili krivo da smo za 1600 mrtvih na milijun gori od prosjeka EU? Mi danas imamo upravo onoliko mrtvih na milijun stanovnika više od prosjeka EU koliko je, ilustracije radi, jedna Švedska ukupno prebrojala do kraja ovog tjedna. Kako je to moguće? Jesmo li pogriješili što smo značajni dio pandemije po liberalnosti mjera glumili Šveđane? Ili sama strogoća mjera manje bitan parametar jer je Austrija, zemlja s daleko strožim mjerama nego Švedska, zabilježila podjednaki broj smrti kao Švedska, javlja Jutarnji list.
U potrazi za odgovorima za ovim osjetljivim pitanjima razgovarali smo s više stručnjaka koji su tijekom pandemije zauzimali specifične, pa i potpuno oprečne stavove. Iako postoji vrlo široki prostor neslaganja oko uzroka visokog broja smrti u Hrvatskoj ozbiljni eksperti načelno se slažu kako je glavni uzrok niska cijepljenost, pogotovo populacije starije od 75 godina. No, uz nisku cijepljenost postoji cijeli niz drugih faktora koji su podigli smrtnost od covida. Ti čimbenici utjecaja na rast smrtnosti toliko su brojni i raznoliki kako već sada možemo reći da je nemoguće rekonstruirati nešto što bi neki pretenciozno voljeli nazvati punom istinom o pandemiji u Hrvatskoj.
Baš kao što i prije pandemije u hrvatskom zdravstvu nismo imali sustav praćenja terapija i ishoda najmasovnijih bolesti, tako niti tijekom pandemije nismo stvorili digitalni arhiv terapija prije i nakon hospitalizacije, kako bi mogli provesti međunarodne usporedbe te utvrditi jesmo li imali visoku ili nisku učinkovitost terapija. Iako možemo sumnjati na kvalitetu bolnički terapija, pogotovo jer su zabilježene ekstremne razlike između smrtnosti hospitaliziranih između različitih bolnica, zaključaka još ne može biti jer nije bilo digitalnog arhiviranja prema dogovorenim kriterijima odnosno statističkog praćenja. Te podatke tek treba sistematizirati i informatički odraditi. Tada ćemo (možda) doznati zbog čega je stopa smrti nakon hospitalizacije u pojedinim razdobljima pandemije u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” bila 3-3,5 puta niža nego u drugim covid-centrima.
Nije Hrvatska jedina gdje će broj smrti vjerojatno ostati djelomični misterij. Kad su misteriji u pitanju, intelektualna radoznalost brzo proradi. Kako doznajemo internacionalna ekspertni tim, koji među ostalim uključuje hrvatske i američke znanstvenike, upravo traga za uzrocima visoke stope smrti u RH. Odlučili su usporediti niz ključnih parametara koji bi teoretski mogli utjecati na smrtnost u RH s istim parametrima u svima članicama EU. Kod uvezivanja parametara o smrtnosti od covida po članicama EU imali su vrlo široki zahvat; uzeli su stope smrtnosti u različitim fazama pandemije, BDP per capita, indeks korupcije i povjerenja u institucije, cijepljenost po dobnim skupinama, broj liječnika i sestara per capita, opremljenost jedinca intenzivne skrbi, epidemiološko stanje nacije (pretilost, dijabetes…), dobnu strukturu stanovništva…
Izravna intervencija
Drugim riječima, kombinirali su indikatore razvijenosti društva a podacima o zdravstvenom standardu, općom epidemiološkom situacijom i svime što je podrazumijevalo tzv. izravnu intervenciju. Ono što smo u povjerenju doznali od jednog od ključnih istraživača, iako studija još nije daleko odmakla, jest kako Hrvatska prema odabranim parametrima ipak nije trebala završiti tamo gdje se sada nalazi – u, ponovimo, zoni europskog epidemiološkog užasa. Bilo je, dakle, krupnih grešaka. Koje su ključne? Zanimljivu listu faktora na naš upit napravio je ravnatelj Kliničke bolnice Dubrava Ivica Lukšić:
“Prvo, imamo nisku cijepljenost, posebice stanovništva starijeg od 60 godina. To je najvažniji razlog. Drugo, imamo visoki udio starijih osoba iznad 75 – 80 godina u populaciji te, treće, relativno velik broj pretilih osoba. Tu je Hrvatska u vrhu Europe. I četvrto: imali smo kasni dolazak bolesnika u bolnicu, oko sedmog dana bolesti kada antivirusni lijekovi više ne djeluju. Kada su ušli u bolnicu, bolesnici su dobili iste lijekove kao i u drugim zemljama. O svemu bi se moglo dugo raspravljati, i vjerujem da hoće u budućnosti, ali žalosti da se i danas ne čini dovoljno kao bi se naši stariji sugrađani cijepili”, upozorio je Lukšić.
Što je najgore, akumulacija smrti u RH ne staje niti tijekom omikron vala. Većina zapadnih europskih demokracija bez većih je problema kontrolirala smrti od početka dominacije varijante karakteristične po tome da ima puno manji broj teških ishoda bolesti. Međutim, u Hrvatskoj su uz blažu varijantu ljudi, ružno rečeno, hospitalizirani nastavili umirati kao muhe. Na 1. studenog Hrvatskoj je imala oko 2200 mrtvih na milijun.
U tom trenutku još je šest zemalja bilo gore od nas. Do danas smo na crnoj ljestvici smrti službeno preskočili Sloveniju, Slovačku i Rumunjsku, a ako računamo da imamo 3,88 milijuna stanovnika čak i Češku. Češka je dugo, još od ranog delta vala, bila pojam europske noćne more, zemlja za koju nismo niti sanjali da ćemo je prestići po smrtnosti. Tragično, ali u omikron valu jedino je Bugarska akumulirala više smrti per capita od Hrvatske. Postaje očigledno kako se mi nipošto ne možemo uspoređivati sa zemljama suprotnih pristupa epidemiološkim politikama – Švedskom i Austrijom – koje su završile sa sličnim rezultatima. To su ipak napredne i uspješne zemlje. Mi se trebamo uspoređivati s najgorima, ističe Jutarnji list.
Foto: Hina