Istraživačke teme našeg mladog sugovornik arhitekta Borisa Dundovića su arhitektonske i kulturne mađarsko-hrvatske veze tijekom 19. i na početku 20. stoljeća u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, s naglaskom na teme ladanjske arhitekture. Ovih dana otvorena je u Velikoj Gorici i izložba Graditeljski odjeci Translajtanije – mađarska arhitektura 19. i početka 20. stoljeća na hrvatskom tlu“, čiji je Dundović autor i kustos.  Od akademske godine 2017./18. izvođač je nastave diplomskoga izbornoga kolegija Mađarska arhitektura i urbanizam 19. stoljeća kao vanjski suradnik Katedre za hungarologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a kao stručni suradnik radi u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. S Borisom smo razgovarali o hrvatskoj kulturnoj baštini i njenoj zaštiti, konzervatorstvu, kao i o posljednicama potresa u Zagrebu i na Banovini  te o revitalizaciji spomeničke i baštinske kulture.

Bavite se istraživanjem modela revitaliziranja dvoraca i kurija kontinentalne Hrvatske. Kakvo je stanje po tom pitanju u zaštiti kulturne baštine?

Iako se na tlu Hrvatske nalazi oko tisuću dvoraca, kada govorimo o neutvrđenom, ladanjskom tipu dvoraca i kurija u kontinentalnoj Hrvatskoj, njih se može svesti na tristotinjak primjera koje smo u zaista malom broju revitalizirali, a od kojih je 101 upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Osim dvoraca koji su našli uglavnom muzejsku namjenu, kao što su to Veliki Tabor, Trakošćan ili dvorac Eltz u Vukovaru, drugi su primjeri našeg ladanjskoga blaga manje poznati. Ipak, vrijedi istaknuti mnoge pozitivne primjere gdje je dvorcima i kurijama vraćen nekadašnji sjaj. Primjerice, dvorac Janković u Suhopolju obnovljen je kao centar za posjetitelje, dvorac Tikveš u Kopačkom ritu te dvorac Bračak kod Zaboka obnovljeni su kao edukacijsko-prezentacijski centri, a i obnovom dvorca Pejačević u Virovitici recentnije je oplemenjena muzejska ponuda kontinentalne Hrvatske. Kada usporedimo napore susjednih zemalja, poput Mađarske, Slovenije i Austrije, s brojem obnovljenih dvoraca stojimo izrazito loše. Trenutačno je obnova više dvoraca u tijeku. Ako već i nije, uskoro kreće obnova dvorca Golubovec u Donjoj Stubici, obnavlja se dvorac Feštetić u Pribislavcu, zatim dvorac Inkey u Rasinji koji bi bio revitaliziran smještajno-ugostiteljskim i drugim turističkim sadržajima, a sljedeće godine bi i dvorac Opeka u Vinici trebao postati reprezentativno sjedište Regionalnog centra kompetentnosti u poljoprivredi. S obzirom na to da obnova predstavlja uistinu velik financijski ulog, mnogi današnji vlasnici dvoraca ne uspijevaju ih niti održavati, pa ih često i prodaju.

Koji modeli obnove bi bili primjenjivi u revitalizaciji dvoraca u Hrvatskoj?

Stupanj prikladnosti pojedinog modela mijenja se od primjera do primjera, no ono što ih sve povezuje je činjenica da bi nakon revitalizacije dvorac morao biti aktivni subjekt u gospodarskom i turističkom napretku cijeloga svoga prostornoga konteksta, a ne samo pasivni arhitektonski objekt kako ga često percipiramo. Moramo imati na umu da je ta arhitektonska vrsta građena ne samo za reprezentaciju i stanovanje vlastelina, već i kao upravno središte većega vlastelinstva te gospodarsko i kulturno žarište. Tako se, osim same zgrade dvorca, u sklopu nerijetko nađe i slikoviti perivoj, u neposrednoj blizini niz gospodarskih zgrada, te često kakav bogat arboretum, šuma, ali i lovište. To su sve čimbenici identiteta koje je potrebno ugraditi u metodu odabira prikladnoga modela koji će takav jedan složeni prostorni sklop održivo aktivirati.

Zato je iz suvremenog gledišta, prilikom promišljanja novoga namjene i života dvorca, pažnju potrebno podijeliti na dvije skupine modela: arhitektonsko-konzervatorske i prostorno-planerske (urbanističke). Prva se bavi ponovnom uspostavom aktivnih i kreativnih mehanizama korištenja i rehabilitacije ladanjskih sklopova, ali samo uz kriterij one adaptacije koja se prilagođava suvremenim tehničkim pravilima i propisima, te uz kriterij prilagodbe današnjoj ekonomiji i gospodarskim imperativima, jednako kao što se potrebno voditi već uobičajenim kriterijima povijesnosti sklopa i duha mjesta. Prostorno-planerski i urbanistički modeli se pak bave sagledavanjem širega prostora utjecaja dvoraca, pa ih tako često povezuju u mreže dvoraca sukladno temi, namjeni, njihovom položaju u prostoru, povijesnim i kulturnim rutama, i dr. Koji god model primjenjivali, moramo biti svjesni da se obnovljen ladanjski sklop održava samo kontinuiranim korištenjem i kreativnim upravljanjem te aktivnim sudjelovanjem lokalne zajednice.

Paralelno se bavite istraživanjem mađarske arhitekture i urbanizma 19. stoljeća. Koliko je jak bio utjecaj mađarskoga graditeljstva na hrvatskom tlu?

Mađarsko-hrvatske kulturne, pa tako i likovno-umjetničke te arhitektonske veze, rezultat su osam stoljeća snažne isprepletenosti dvaju naroda, a to dugo razdoblje svojevrsnu je sintezu i zaključak dobilo u razdoblju od 1867. do 1918. godine, u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Danas u velikoj mjeri baštinimo upravo tada izgrađen arhitektonski okoliš, i smatramo ga svojim ogrankom srednjoeuropskoga identiteta, ali rijetko smo svjesni da su osim očiglednih utjecaja iz Beča postojali i jaki vektori arhitektonske produkcije vezani za Budimpeštu. Velika izložba Ars et Virtus Hrvatska-Mađarska, koja je održana 2020. u zagrebačkim Klovićevim dvorima a 2021./22. u Mađarskom nacionalnom muzeju u Budimpešti, pokazala je da je tema istraživački izuzetno plodna. Upravo zato smo u Institutu za povijest umjetnosti, a u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Velika Gorica i Institutom Liszt – Mađarskim kulturnim centrom Zagreb, nedavno otvorili izložbu Graditeljski odjeci Translajtanije: Mađarska arhitektura 19. i početka 20. stoljeća na hrvatskom tlu, kojoj sam autor i kustos, a koja je nastala u sklopu bilateralnog znanstvenog projekta „Arhitektonski susreti Hrvatske i Mađarske: Modaliteti strukovne razmjene znanja, 1900.–1945.“

Riječ je o realizacijama koje odražavaju različite stupnjeve arhitektonskog doprinosa, od veličine samih zdanja i smještaja, preko odabira povijesnih i drugih stilova, do društvene i kulturne uloge. Odabir stila uglavnom je pratio namjenu zgrade, a projektantski trendovi – uključujući i primjenu tada najsuvremenijih prostornih i tehničkih rješenja građevina – bili su u skladu su s onodobnim tendencijama, bez vremenskog odmaka naših prostora od Budimpešte. Pažnje je vrijedna činjenica da se većina arhitekture realizirane u ovom razdoblju i danas koristi za iste ili srodne namjene. Izvedba radova često je prepuštana većinom lokalnim graditeljskim poduzećima, čime je bila ostvarena izravna suradnja mađarskih projektanata i hrvatskih građevinskih poduzetnika. Stručna se suradnja toga doba ogleda i u stručnih putovanja na kojima mađarski arhitekti upoznaju hrvatsku povijesnu i onodobnu arhitekturu.

S obzirom na recentne političke izjave, bitno je napomenuti kako je mađarski doprinos u arhitekturi na hrvatskom tlu moguće jedino objektivno sagledavati kao svojevrstan društveno-gospodarski i kulturni presjek jednoga plodnoga razdoblja. Iz njega trebamo učiti kako bismo i taj dio naše kulturne baštine pravilno vrednovali i mogli za njega kvalitetno skrbiti.

Svjedoci smo velikih razaranja u ratu u Ukrajini. Kako i je li moguće obnoviti te do temelja razorene gradove iz perspektive stručnjaka za očuvanje baštine. Koja bi iskustva mogla koristi u tom pogleda. Je li to razrušena Varšava ili Dresden?

Razmjeri ratne štete u polju ukrajinske kulturne baštine već sada čine se izrazito veliki, no točan stupanj bit će potrebno tek ustvrditi. Što napraviti s gradovima do temeljima razorenim u ratu oduvijek je bilo kritičnim konzervatorskim pitanjem, jer graditeljski slojevi su opipljivi dokumenti kojima je povijest naroda ispisana u prostoru. S jedne strane, te je povijesne slojeve potrebno ponovno uspostaviti, a s druge komemorirati velike društvene, političke i kulturne prevrate. Svaka obnova ratom razorenoga grada je ujedno i svojevrsna prorada traume cijele nacije. Kod velikoga stupnja razorenosti spomenika ili urbanoga tkiva, ponovna izrada povijesnih detalja mora jasno razlikovati izvornik i novoizvedeni dio, kako ne bi predstavljala lažnu sliku ili krivotvorinu. Uz dobre konzervatorske kriterije uvijek je moguće ponovno uspostaviti prepoznatljive ambijente, koji nerijetko uključuju i integraciju suvremenih arhitektonskih ostvarenja u povijesno tkivo kako bi se ponovo ostvarila njegova cjelovitost.

Kod obnove u Drugom svjetskom ratu razrušene Varšave u osnovi se vidi primjena svih navedenih kriterija. Najprije je kritički sagledana sva preostala povijesna arhitektura i njeni ostaci, te je pri valorizaciji prednost dana starijim slojevima. Rezultat toga bio je nažalost žrtvovanje tada novijih, historicističkih i secesijskih slojeva. Zatim je odlučeno kako će se, gdje je moguće, rekonstruirati povijesna pročelja i tako ponovno uspostaviti povijesni ambijenti, iako je samo tijelo građevina bilo suvremeno. Mnoga su pročelja ponovno izgrađena uz korekcije povijesnih nepravilnosti, što je iz današnje konzervatorske perspektive etički upitno. Nakon toga, pojedine praznine koje nije bilo moguće rekonstruirati, najprije su ispunjavane modernom arhitekturom obilježenom čistim oblicima, a od osamdesetih godina pojavila se i postmoderna arhitektura koja je interpretirala i stilizirala povijesne forme. U Dresdenu je pak prilikom obnove naglasak postavljen isključivo na važne simbole gradske kulture, pa su ikoničke građevine koje su činile žarišta urbanoga identiteta faksimilno rekonstruirane. Pažljivo se određivalo i koje će se ruševine konzervirati i prezentirati, a koje će se ukloniti kako bi se grad mogao revitalizirati.

Obnova od potresa sporo traje. Zbog čega se to događa po Vašem mišljenju? Koliko i kako konzervatori mogu doprinijeti da se to ubrza, a da opet odrade kvalitetno svoj posao?

Nažalost, broj konzervatora je relativno malen a opterećen povećim brojem aktivnih programa za koje su nadležni, te brojnim administrativnim zadacima, pa to prilično usporava proces donošenja odluka, a time i obnove. Konzervatorska struka, pravilnim vrednovanjem povijesnih elemenata i smjernicama za obnovu građevina, ujedno čuva elemente arhitektonskoga i umjetničkoga identiteta, ali ima veliku ulogu u omogućavanju novih građevnih slojeva u povijesnim sklopovima i ambijentima. To je uistinu velika odgovornost, ali i zadatak koji je nemoguće obaviti uz trenutačno opterećenje.

Drugi problem, koji je postao evidentan nakon potresa, je što arhitektonsko obrazovanje u Hrvatskoj danas ne pridaje dovoljno važnosti ovome segmentu praktičnoga stručnoga djelovanja, pa je tema graditeljskog naslijeđa – koja bi trebala biti temeljem projektantskih i urbanističkih radionica, poglavito na diplomskom studiju – svedena na isključivo teorijske ili izborne kolegije s premalim nastavnim opterećenjem. U obrazovnom procesu, potrebno je uspostaviti i jasnije suradnje s institucijama koje se aktivno bave zaštitom i obnovom povijesne arhitekture i spomeničkih cjelina, kako bi se stručnom praksom i drugim alatima obrazovanja stvorile nove generacije arhitekata koje su razvile senzibiliteta za graditeljsko naslijeđe te mu znaju kritički pristupiti.

Nakon potresâ, javio se problem i suviše kompleksnog sustava financiranja obnove (poglavito iz fondova EU), koji je suviše administrativno opterećen i kao takav raspodijeljen između nadležnih ministarstava. Tome smo trebali doskočiti osnivanjem jednoga središnjega ministarstva obnove, čime bi se osigurala i nova radna mjesta te moglo stvoriti protočniji mehanizam korištenja financijskih sredstava za obnovu i optimizirati potrebne procedure.

Koje biste izazove konzervatorske struke istaknuli kod obnove zagrebačkoga Donjega grada nakon potresa?

Odmah nakon potresa, veliki su se prijepori u struci javili kod promišljanja pristupa povijesnim stambenim zgradama u blokovima, kojima je glavna značajka uglavnom ta što čine povijesnu strukturu grada, a svojim fasadama i oblikovanjem bitno doprinose ambijentu javnoga prostora iako same po sebi nemaju spomenička svojstva pojedinačnog kulturnog dobra. Često se radi o zgradama iz 19. stoljeća ili ranijima koje su veoma loše podnijele potres, pa mnogi smatraju da su to mjesta prikladna za suvremene interpolacije u povijesno središte grada, jer su uvjereni da postojeće građevine u njihovom povijesnom obliku nisu za učinkovitu obnovu. No, to je krivo i ne možemo imati takav poguban stav, već promisliti kriterije posebno za konstrukciju i strukturu povijesne građevine, a posebno za njeno oblikovanje i izgled, sukladno stručnoj konzervatorskoj valorizaciji.

Kod tog dualiteta strukture i izgleda, valja se sjetiti primjerâ iz teorijske literature: u prvom redu toga da je još 1963. godine talijanski kritičar i povjesničar Cesare Brandi, stručnjak za konzervatorsko-restauratorska pitanja, na jednom mjestu u svojoj knjizi Teorija restauriranja za primjer uzeo upravo zgradu urušenu i oštećenu potresom. On piše kako takvu zgradu treba rekonstruirati, ali ne tako da se dosljedno ponovi povijesna arhitektonska konstrukcija i svi materijali, već da se unutrašnji građevni slojevi ziđa i nosivih elemenata svakako tehnički nadograde kako bi se zgrada osigurala od budućih potresnih oštećenja. To je, dakako, poželjno samo ako zahvat poboljšanja konstrukcije omogućuje da se vanjski izgled materijala i povijesno oblikovanje ne mijenjaju, odnosno da se mogu ponoviti u svom izvornom obliku. Kod spomenutih zgrada, čija vrijednost nije pojedinačna već u tomu što čine povijesni blok ili ambijent, obnova bi se zato trebala svakako izvesti s poboljšanjem konstrukcije i građevnih slojeva zgrade i njenih pročelja, a zatim restaurirati/rekonstruirati povijesno stanje njegovog zadnjeg, vanjskog sloja. Jer, da parafraziram Brandija, doprinos nosive konstrukcije i unutrašnje strukture pročelja je uglavnom samo statički, a kod ovakvih blokovskih zgrada najčešće nije dio materijala koji čini aspekte samoga dekorativno-stilskoga i drugog prikaza vanjštine. Slijedom toga, prihvatljiva je bilo koja od suvremenih stručno utemeljenih metoda sanacije značajki konstrukcije zgrade i potkonstrukcije pročelja gdje se u obnovi koriste nerazorni materijali poboljšanja nosivosti kojima je kroz dulje razdoblje već dokazana učinkovitost, i metode koje olakšavaju buduće statičke i restauratorske obnove građevine.

Radili ste na obnovi zgrade Etnografskog muzeja. Što su pri tome bili najveći izazovi?

Obnovu povijesnih elemenata pročelja i kupole Etnografskoga muzeja radio sam kao vanjski suradnik Hrvatskoga restauratorskoga zavoda, uz arhitekticu i konzervatoricu Blandu Maticu koja je program i vodila. Najveći izazov bio je oblikovni povrat secesijskoga sloja, faze koju je projektirao i izveo arhitekt Vjekoslav Bastl od 1902. do 1904., a čiji su oblikovni elementi ili njihovi tragovi bili očuvani u zaista malom broju, često i ispod dodatnih slojeva hirofe nanesene tijekom „čišćenja“ pročelja od dekoracija. Izvorno stanje nije bilo detaljno zabilježeno, pa se do rekonstrukcije dobrog dijela elemenata moralo doći analizom povijesnih fotografija, nacrta te iscrpnim istraživanjem referentnih primjera kako u Zagrebu tako i u Beču, s obzirom da je Bastl bio bečki učenik Otta Wagnera, „oca secesije“. Nosiva konstrukcija dekorativnih elemenata bila je često uklonjena pa se morala reinterpretirati. Uz suvremena tehnička poboljšanja, pojedini elementi su morali biti promišljani i u pristupačnijim i trajnijim materijalima (primjerice, kupola koja je interpretirana kao bakrena, a ne bitumenska kao u izvornom projektu). Velik je bio izazov pronaći kvalitetne izvođače pojedinih povijesnih elemenata, jer Hrvatskoj nasušno nedostaje obrtnika koji bi ih proizveli – primjerice kovinopojasara – a od kojih još manje njih ima priliku raditi na kulturnom dobru ili za to posjeduje licencu.

Uvijek ističem i problem završne prezentacije pročelja, čiji je tretman trebao biti raskošniji i prikladniji bečkoj varijanti secesije, unatoč zagrebačkoj konzervatorskoj praksi posljednjih desetljeća koja tonski ne diferencira zidne plohe od dekorativnih elemenata, čime se stilsko-oblikovni elementi dobrano utope u plohu, umjesto da se istaknu. Ipak, uz pomoć nadležnih konzervatora te uz sjajno istraživanje i rekonstruiranje štuko modeliranih elemenata, obnova Etnografskog muzeja dovršena je 2019. godine ia danas imamo restituirano glavno pročelje koje ponovno sudjeluje u slici grada i javnoga prostora na način kako je Bastl to zamislio, a koje je i zagrebački i petrinjski potres preživjelo bez vidljive štete.

Koliko je potrebno ulagati u obnovu i očuvanje svoje kulturne baštine te čije primjere bismo trebali slijediti?

Zaštita i obnova hrvatske kulturne baštine predstavlja očuvanje naše povijesti i identiteta, stoga bismo u nju trebali ulagati znatnija sredstva. Pritom valja imati na umu da treba ulagati i u stručnjake, jer dobru obnovu povijesnih ambijenata i građevina može usmjeriti i izvesti samo onaj koji se kontinuirano i aktivno obrazuje i informira o metodama takvih zahvata, novim i suvremenim saznanjima u tom polju te prati stav struke na međunarodnoj razini i integrira s domaćom konzervatorskom praksom. Svi mi koji se bavimo naslijeđem redovito pratimo znanstvene i stručne publikacije, integriramo nove ili korigiramo postojeće stavove o obnovi naslijeđenoga, a dobre primjere iz inozemstva pokušavamo interpretirati u svojoj kulturnoj i društvenoj sredini. Često pritom gledamo zapadnjačke pristupe, a zanemarujemo svoje najbliže srednjoeuropske susjede. Iako Hrvatska ima iznimno dobru povijest i tradiciju konzervatorstva, novi metode, tehnike i materijali, kao i načini obrazovanja stručnjaka kontinuirano se razvijaju, što moramo uvijek iznova ugrađivati u svoje djelovanje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Foto: Privatni arhiv