INTERVJU – Renato Matić: Za boljitak i napredak Hrvatske nužno je oduzeti imovinu onima koji su je stekli nezasluženo

INTERVJU – Renato Matić: Za boljitak i napredak Hrvatske nužno je oduzeti imovinu onima koji su je stekli nezasluženo

Renato Matić uz opću sociologiju bavi se i sociologijom kriminala i društvene devijantnosti te problemima nasilja i korupcije, kao i društvenim uzrocima predrasuda i diskriminacije s naglaskom na devijantne pojave i probleme hrvatskog društva u razdoblju tranzicije. O svim tim problemima i trenutnom stanju u hrvatskom društvu kao i perspektivama, razgovarali smo s jednim od najprominentnijim hrvatskih sociologa i profesorom na Fakultetu hrvatskih studijia.

-Vaš doktorat za temu imao je vrijednosne odrednice devijantnog ponašanja u hrvatskom društvu. Kroz ovih, sada već dosta godina, je li se što promijenilo nabolje ili je išlo nagore?

Tom sam prilikom napisao kako ‘društvo koje dopušta pojedinačnoj devijantnosti da ostane nekažnjena, otvara široki prostor mogućnosti da pojedinačni eksces postane redovita pojava, a da nepoželjni i sramotni primjeri, vremenom su postaju poželjni uzori. Mislim da nije teško zaključiti kako se upravo to i dogodilo. Također se proteklom vremenu potvrdilo i predviđanje kako će ratni profiteri i privatizacijski prvaci, zakonom biti pretvoreni u poduzetnike, kao i to da će ih se u javnom prostoru nazivati ‘uspješnim’, ili u najgorem slučaju ‘kontroverznim poduzetnicima’. Nasuprot njima svi drugi članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra, preko noći su ostali na cesti i pred neizvjesnom budućnosti. I sad dolazimo do možda najbolnijeg ishoda onoga što je tada napisano: ‘svi drugi a posebno mlađi članovi društva, sve su to promatrali i donosili zaključke: ako bogatstvo stečeno prijevarom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati; tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar izbor za uspjeh.’ Rezultat je, koliko je vidljivo u zadnja dva desetljeća prilično poražavajući, jedna od osnova često spominjanog demografskog urušavanja je ekonomska emigracija. Mislim da broj od 400 000 naših uglavnom mladih sugrađana, koji su u zadnjih deset godina napustili Hrvatsku, bolno ali jasno odgovara barem na ovo pitanje što se promijenilo u negativnom smislu.

-Zašto je toliko nesuglasje u hrvatskom društvu i je li se ono može prebroditi?

Nesuglasje možemo podijeliti barem u dvije kategorije, ono koje je nastalo zbog gore opisanih u osnovi nepravednih ekonomskih odnosa, i ono koje je posljedica prije svega ideološki zacementiranih pogleda na društvenu stvarnost, a potječe iz vremena prije ’90 ih prošlog stoljeća. U međuvremenu su različite nove okolnosti i krize bitno uzdrmale temelje takvih podjela, pa su se stvarale i razvrgavale različite ‘neprincipijelne’ koalicije i sl., pa su ideološka nesuglasja poprimila nove i različite dimenzije, ali to po sebi nikada nije bio niti može biti problem, jer ljudi u demokratskom društvu imaju pravo na svoja uvjerenja i njihovo slobodno izražavanje do granica koja potiču ili izravno ugrožavaju druge ljude. Međutim, postaje problem kad se političkom manipulacijom izbaci u prvi planu i kad poprima funkciju ‘zaštititi’, ‘zamagliti’ i skrenuti pozornost s ekonomske nepravde koja je uzrokovane kriminalom i korupcijom.

U tom se nazovimo ga ideološkom nesuglasju, vremenom nalazi sve manji broj ljudi, jer oni uglavnom pripadaju starijoj generaciji, čija su pozitivna ili negativna sjećanja na vrijeme prije ’90 ih, iskustveno utemeljena. Kako nesuglasje prebroditi? Rekao bih vrlo lagano, jer će stare ideološke podjele vremenom i biološkom zakonitošću, polako blijediti i nestajati, a za ekonomske potrebna je samo dobra volja i politička hrabrost. Ali kako vidimo, tu volju i hrabrost nije pokazala nit jedna vladajuća politička struktura do sada. Zašto baš vladajući? Pa zato što su u njihovim rukama i delegirana moć i ključevi za rješavanje svih problema, a tu prije svega vidim nataložene ratno profiterske, kriminalne, koruptivne i privatizacijske afere koje su, premda naizgled zaboravljene, itekako žive i prisutne u svojim razornim posljedicama. Dakle, premda se ne može reći da ne postoji volja za zakonski progon, nositelja novijih afera i zločinačkih pothvata poput ovog u INA-i, bez raščišćavanja prije prouzročenih nepravdi, nosimo sa sobom pretežak balast s kojim uspješna zajednička budućnost postaje nemoguća misija.

-Otišle su stare političke elite koje su stasavale u bivšem sustavu. Koliko, odnosno  da li današnje, ne samo političke, elite nose nasljeđe tih vremena i što to znači?

Današnje političke elite, između ostalog, sa sobom nose ono totalitarno naslijeđe, koje svako malo pokaže svoju destruktivnu bit. Kako je poznato, u vremenu prije ’90 ih, jedna partija ima presudan utjecaj ne samo u političkom, već i o ekonomskom i kulturnom području društva. Bez njenog blagoslova gotovo i nisu mogli postavljati rukovodeći kadrovi u društvenim institucijama. To je naslijeđe, i taj privilegij, unatoč deklarativnom odricanju od tzv. ‘totalitarnog naslijeđa’, objeručke zadržano, i obnavlja se sa svakom novom političkom garniturom. Posljedica je sve veće udaljavanje političkih elita od realne svakodnevne stvarnosti, od građana koji tu stvarnost žive, ali i logike koja u toj stvarnosti prevladava, a kojom se vodimo mi, recimo to tako ‘obični građani’. Ta je udaljenost posebno naglašena kod onih kadrova koji su u politici od samih početaka svog profesionalnog života. Pogledajte samo s kakvom su arogancijom neki politički akteri mlađe generacije pokušali odbiti bilo kakvu odgovornost za razotkrivene afere.  Dakle, ono što je nama nezamislivo, nekima od njih je potpuno uobičajeno normalno, pa otud i taj izmijenjeni pogled na svijet, kojega izriču potpuno uvjereni u njegovu istinitost. Kako smo vidjeli nedavno, tzv. ‘nove nade’ u političkoj areni, koje su u vremenu o kojem govorimo u prvom pitanju bili maloljetni, danas kao odrasli, odgojeni su u uvjerenju da im politički poklonjena pozicija u državnoj firmi, daje potpuno pravo, da sami sebi isplaćuju nagrade u stotinama milijuna.

-Hrvatsku vode političari koji su karijere gradili i stvarali u Ministarstvu vanjskih poslova. Koliko je to prednost, a koliko mana?

Za međunarodne odnose, to se pokazuje kao prednost, jer koliko god u među državnom prostoru vladali interesi, osobna poznanstva itekako pomažu, i to se pokazuje, ako je vjerovati službenim informacijama kroz pomoć i sredstva, kojima se ublažuju posljedica kriznih trenutaka i procesa sa kojima se susrećemo u zadnjih nekoliko godina. S obzirom na trenutno globalnu prijetnju ratom, to također ima utjecaja na domaću stvarnost, ne nužno nepovoljnu, ali prije svega u nadi da sve ipak neće završiti na najgori mogući način za čovječanstvo. Mane su svakako godine u kojima akteri o kojima govorimo nisu u punom smislu riječi dijelili našu svakodnevicu i nemaju ista iskustva poput nas koji ovdje živimo i radimo cijeli život. To se često znalo vidjeti u prilično nesuvislim izjavama, primjerice kad netko tko je potpuno materijalno neovisan, upravo zahvaljujući obiteljskom diplomatskom pedigreu i sadašnjoj političkoj funkciji, izjavi kako je za njega i obitelj, Hrvatska idealno mjesto za život.

-Bavite se i sociologijom kriminala, problemima nasilja i korupcije. Koliko je hrvatsko društvo nasilno?

Nasilje prije svega često shvaćamo kao fizičko zlostavljanje i nanošenje boli, a to je tek manifestna razina onih društvenih odnosa koji su nastali na nizu nepravednih postupaka, koji činjenicom da su dio prošlosti, nikako nisu nestali, već nastavljaju živjeti upravo u onome što nas kao društvo koči na putu koji bi bio poželjan za sve. Nasilje ćemo zato najlakše prepoznati prema posljedicama. One se protežu od bilo kakvog oblika ograničenja, primjerice za ostvarenje nekih, nazovimo ih normalnih životnih ciljeva i planova, pa sve do trpljenja patnje, boli ili smrti, a da su te posljedice rezultat nekog izvanjskog društvenog djelovanja ili trajnih društvenih odnosa.

Dakle, nasilje je puno šire od fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Jednostavno govoreći, želimo li, poštujući društvena pravila i zakone ostvariti ono što je potrebno za nazovimo ga normalan život (djelotvorna zdravstvena usluga, zaposlenje koje će nam omogućiti materijalnu stabilnost kao što je imati svoj dom, školovati djecu i sl.), a to unatoč uloženom vremenu i volji nismo u mogućnosti, mi trpimo strukturalno nasilje. Netko tko se s povjerenjem preda zdravstvenom sustavu, i ne dobije adekvatnu i pravodobnu pomoć u punom mogućem obimu, što završi trajnim gubitkom zdravlja ili gubitkom života, postaje žrtvom strukturalnog nasilja. Odgovornost je na svakom tko je u sustavu mogao učiniti više, a nije to učinio, kao i na svakome tko je sustav propustio urediti da se takvo što ne dogodi. Budući da su život i zdravlje najčešće žrtve individualnog i strukturalnog nasilja, raširenost takvih slučajeva govori u kojoj je mjeri društvo u kojem živimo manje ili više nasilno.

-Autor ste i knjige Mladi i sigurnost – osjećaju li se mladi sigurno u gradu Zagrebu. Možete li usporediti kako danas odrastaju mladi, a kako su nekada odrastali?

Prvo što nam pada na pamet, je slobodno kretanje noću bez straha od fizičkog napada. U tom smislu i to je iznimno pozitivno, statistika ne govori u prilog većoj nesigurnosti u odnosu na desetljeća prije. Ono što u širem smislu primjećujemo, činjenica je da svakodnevni život iz godine u godinu zahtijeva više osobnog angažmana, veću pozornost, posebno u trenucima kada se nalazimo negdje izvan vlastitog doma, što traži brže odgovore na niz izazova, kojima smo izloženi. U tom se smislu u sociologiji već 30 godina govori o konceptu koji je nazvan ‘Društvo rizika’, a koji govori o tome da se na prvom mjestu životnih vrijednosti vidi sigurnost, što nastaje kao posljedica svijesti o tome da smo kroz ono što definiramo kao razvoj, kreirali i niz popratnih rizika koji su toliko intenzivni da nam mogu ugroziti ne samo svakodnevni već život uopće, a da te rizike s druge strane nemamo pod kontrolom.

Znači usporedba sigurnosti započinje razumijevanjem te činjenice. Jednostavnije govoreći, u vrijeme kada sam išao u osnovnu školu, ’70 ih godina prošlog stoljeća, vraćajući se iz škole, mogli smo bez problema na nekom javnom prostoru ili parkiralištu umjesto golova postaviti školske torbe i igrati nogomet, bez opasnosti od broja ili brzine kojom bi se kretali automobili. Sate i sate smo mogli provoditi izvan kuće a roditelji nisu imali razloge za brigu kakve imaju danas.  Danas je potpuno slobodna igra moguća gotovo samo na ograđenim dječjim igralištima pažnja itekako potrebna i na pješačkim stazama, jer postoji mogućnost neugodnog naleta električnog trotineta.

-Društvene i humanističke znanosti na određeni način se marginaliziraju i sve se manje ulaže primjerice u razna sociološka istraživanja. Je li se slažete s tom konstatacijom i kakvo je vaše mišljenje?

Bez razumijevanja društvene stvarnosti u koju smo uronjeni i u kojoj živimo a koja, kako je navedeno postaje sve kompleksnija, i u koju je misaono moguće obuhvatiti, razumijevajući odnose uzajamnosti, međudjelovanja, uzroka i posljedica, gotovo isključivo sociološkom imaginacijom i načinom mišljenja, društvu vrlo jednostavno prijeti visoki stupanj asocijalnosti njegovih članova, i to bez obzira na individualnu intelektualnu sposobnost. Kada tome pribrojimo nemogućnost preživljavanja, ne jednog dana, već jednog sata, bez gledanja u ‘pametni’ telefon, pa čak i kada sjedimo s nekim ‘na kavi’, strah od asocijalnosti poprima itekako realne osnove. Koliko god se društveni i profesionalni život mora oslanjati na STEM znanstveno područje, jednako ga s druge strane mora osiguravati promicanje i razumijevanje životne stvarnosti, a tu među društvenim i humanističkim znanjima nezamjenjivu poziciju mjesto zauzima sociologija.

-Mladi iseljavaju i vaša Slavonija se prazni. Ima li nade da bude bolje?

Svojedobno sam napisao rad u kojemu pokušavam putem SWOT analize objasniti ‘identitetski potencijal’ Slavonije i Baranje. S obzirom na općeprihvaćenu a znanstveno neosporavanu tezu o Slavoniji žitnici s potencijalima proizvodnje zdravih i visokovrijednih prehrambenih proizvoda za populaciju veću od 20 milijuna ljudi, moguće je ustvrditi da ekonomski regionalni potencijali Slavonije i Baranje jamče potpunu ekonomsku neovisnost. Usporedo, na kulturnom se području otkrivaju tisućljeća neprekinutog kulturnog naslijeđa od neolitskih naseobina koje pripadaju među najstarija u svijetu, preko Ilirske, Rimske, starokršćanske kulture do konačno dominantnog trinaest stoljetnog slavenskog kontinuiteta.

U političkom području očite su prednosti regionalne društvene stvarnosti u odnosu na društvo organizirano u državnim / nacionalnim okvirima. To se prije svega odnosi na mogućnost upravljanja identitetom koji je oslobođen od strukturalnog pritiska koji nastaje kao posljedica struktura vrijednosti i normi koje važe na nacionalnoj razini. Koliko god bio jedinstven po svojim prirodnim i kulturnim posebnostima, još je uvijek samo ‘potencijal’, koji još nije harmoniziran / usklađen s ‘humanim kapitalom’, što znači da prema definiciji modernizacije, taj proces još nije započeo. Osim toga moguće je zaključiti da strategijskim kapacitetima upravljaju elite koje nisu u stanju pokrenuti modernizacijski proces, što je ukupno gledano samo preslik društvenih procesa koji važe za nacionalnu društvenu razinu.

-I za kraj jedno općenito pitanje. Kakve su perspektive hrvatskog društva?

Materijalna je obnova izgledna ako postoji volja i  jasan plan, ali moralno urušavanje društva i moralna obnova težak je, dugoročan i sporo napredujući proces. Itekako je moguć, ali samo uz odricanje od mitova i odbacivanje ideološke zarobljenosti. Potom uz izraženu zajedničku volju i bez kompromisa i fige u džepu, krenuti u razotkrivanje svega što je omogućilo društvenu nepravdu. Nezasluženo stečena imovina, mora se oduzeti, kako to bez problema čine ozbiljne države. Rubikon se prelazi onog trenutaka kad građani, posebno mladi, osjete da im za posao, planiranje obitelji i budućnosti, nije potrebna politička milost, već isključivo vlastita kreativnost i sposobnost. Društveni akteri, posebno politički, koji nisu u stanju preuzeti rizik i krenuti u ove korake, nemaju što tražiti u javnom prostoru.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Foto: N1