Nebojša Slijepčević ostvario je povijesni uspjeh kada je riječ o hrvatskom filmu – osvojio je prvu hrvatsku Zlatnu palmu u Cannesu za kratki film “Čovjek koji nije mogao šutjeti.”

Bosansko-hercegovačka ratna priča iz 1993. dirnula je srce žirija. O golemom koraku za domaću kinematografiju nagrađeni redatelj govorio ja za HRT.

Kazao je kako se osjeća sjajno i savršeno, ali i pomalo mamurno jer su “jučer proslavili uspjeh”.

“Osjećaj je nestvaran. Ja nisam znao, nitko nije znao, osim žirija, tko je dobio nagradu, sve do trenutka dok predsjednica žirija nije pročitala ime filma. Trebalo mi je par sekundi da se uvjerim da stvarno nisam krivo čuo. I onda kasnije je bilo nestvarno stajati tamo kraj Georgea Lucasa koji je primio nagradu za životno djelo, a posebno mi je drago da je Veliku zlatnu palmu osvojio filmaš kojeg inače jako volim i čiji film mi se jako svidio, Sean Baker“, rekao je Nebojša.

O konkurenciji

” Stvarno je potrebno jako puno sreće. Zato što ovisi ne samo o kvaliteti tvojeg filma, nego i o kvaliteti svih ostalih filmova. O tome s kim ćeš se naći u konkurenciji. A osim toga film nije košarka ili neka sportska grana da se broje bodovi pa da može se izračunati tko je najbolji. Ovo je vrlo osobna odluka ovog žirija. Možda bi neki drugi žiri odlučio drugačije, ali na našu sreću, koliko su mi rekli, ovaj žiri je rekao da im se najviše svidio naš film”, rekao je.

Kaže da priča o Tomislavu Buzovu, o njegovu herojstvu, vrijedi filma i toga da ga zna što više ljudi.

“S filmom smo pokušali proširiti priču o njegovom herojstvu. Ali također, ovaj film je rađen na takav način da šalje neke univerzalne poruke, odnosno da gledatelji koji i ne znaju puno o situaciji u našim krajevima se mogu identificirati s likovima i mogu prepoznati jednu univerzalnu situaciju u kojoj bi se mogli naći i sami”, rekao je.

Rekao je kako se nada da će ovaj uspjeh filma hrvatskoj publici pokazati da je hrvatski film kvalitetan.

“Ne pričam naravno samo o svom filmu, nego mislim da imamo cijeli niz odličnih filmova zadnjih godina, kako dokumentarnih tako i igranih, koji su imali također međunarodne uspjehe. Nadam se da će se prepoznati da hrvatski film može biti izvozni proizvod Hrvatske na koji smo ponosni i da će društvo stati iza toga”, rekao je Slijepčević.

“Moj je plan da nakon uspješnog kratkometražnog igranog filma snimim u idućih par godina i svoj debitantski dugometražni film”, zaključio je na kraju.

Iskusni novinar Dean Sinovčić, koji godinama izvještava iz Cannesa, smatra hrvatski mediji malo pretjeruju kada pišu i govore o važnosti nagrade koju je dobio Slijepčević. Ističe da je cjenjenija nagrada koju je 2021. dobila Antoneta Alamat Kusijanovic za film Murina. Sinovčićevu objavu prenosimo u cijelosti.

“Vratim se iz Cannesa, novinarke RTL-a i Nove TV gotovo istovremeno zovu za izjavu vezano za osvajanje Zlatne palme za kratki film Nebojše Slijepčevića. Kako u ovim godinama teško padam u euforiju, ponadam se da ću objasniti situaciju jer, kako bi rekao Ćiro Blažević, utvaram si da nešto znam o tome. I objasnim situaciju novinarki Nove TV. Naravno da to nije objavljeno u prilogu, valjda se ne uklapa u euforično stanje nacije što treba podržati.

Objavili su da sam rekao da je super to osvajanje nagrade, što i jest, ali… Na pitanje je li to najveća filmska nagrada u Cannesu koju je Hrvatska osvojila rekao sam da nije jer, nominalno, veća je ona iz 2021. kada je Antoneta Alamat Kusijanovic osvojila nagradu za najbolju debitanticu u Cannesu s filmom „Murina“. Pogledajte sam redosljed dodjele nagrada posljednje večeri u Cannesu, koja je ista svake godine. Kreće se sa Zlatnom palmom za kratki film, a onda slijedi nagrada za najboljeg debitanta, i tako dalje, sve do nagrade za najbolji film. Dakle, nagrada za najbolji debitantski film u Cannesu je važnija od nagrade za najbolji kratki film. Ali, kratki film dobiva Zlatnu palmu a debitantski film Zlatnu kameru. A Zlatna palma kao ime nagrade bolje zvuči. Iako nagrada kratkom filmu nikada nije bila važnija od nagrade dugometražnom filmu, bez obzira kako se zvala.

Slijedi konstatacija novinarke kako se sada spominje da bi trebalo organizirati doček Nebojši Slijepčeviću u Zagrebu na što sam rekao kako moram parafrazirati srpskog košarkaša Nikolu Jokića koji je rekao kako „Srbi ne vole košarku, Srbi vole pobede“. Dodajem „Hrvati baš i ne vole hrvatske filmove, ali vole kada se osvajaju nagrade“. Ni to nije objavljeno, kao i još neke druge izjave. Jebiga, ja sam stara škola, činjenice su mi važnije od bilo čega drugoga.

Ovim putem se ispričavam što ne potpadam pod euforiju. Možda drugi puta. Nebojši Slijepčeviću sve čestitke, nadam se da će mu igrani dugometražni prvijenac biti jednako kvalitetan i uspješan”, ističe Dean Sinovčić.

Naslovna fotografija: Nebojša Slijepčević

Foto: Hina