Povjesničar Ivo Goldstein dao je veliki intervju Novostima.

Kada smo kod političke nadogradnje, neki ljudi koji su važni za liberalizam i društveni napredak u Hrvatskoj, poput Starčevića i Strossmayera, nisu bili lišeni antisemitizma i antisemitskih invektiva.

Historičar ne bi trebao imati favorite. Meni su i Starčević i Strossmayer kao promotori novih liberalnih ideja u najmanju ruku simpatični. Naravno da nisam mogao prešutjeti neke činjenice koje ovakvoj percepciji ne idu u prilog, jer kao historičar nisam odvjetnik koji iz spisa uzima samo ono što njegovoj stranci ide u prilog. Historičar mora na stol staviti sve činjenice koje je prikupio, i one koje bi se mogle smatrati dobrima i one koje bi mogle biti loše, sve ih staviti u kontekst i onda ispričati bit problema. Strossmayer je smatrao da Židovima treba dati sva prava, omogućiti da se bave svim poslovima, ali i da ih treba držati u određenom društvenom zabranu. Konkretno, da ne mogu biti učitelji jer postoji opasnost da bi mogli “dekristijanizirati našu mladež”. Starčević je u nekim situacijama isticao ideje Francuske revolucije, tvrdio da bi buduća hrvatska država trebala biti građanska, u kojoj će svi, bez obzira na vjeru, dakle i pravoslavci i Židovi i drugi, biti politički Hrvati i tako ravnopravni. Međutim, on ponekad, u duhu pravog antisemita, o Židovima piše kao o monolitnoj skupini pojedinaca sa zajedničkim osobinama, koje su mahom negativne i nepromjenjive. Da bi se shvatili ovi podaci, valja znati da je u to doba socijalna distanca prema Židovima bila vrlo velika. Rezultat tog antisemitskog pritiska je bila lako shvatljiva samogetoizacija Židova. Pokušali su živjeti izolirano. To su u nekoj mjeri mogli raditi u Poljskoj ili carskoj Rusiji, ali u Hrvatskoj, zbog malog broja, to nije bilo moguće. Integracija Židova u hrvatsko društvo je bila relativno brza.

Ustaše bivaju dovedeni na vlast i takorekuć trenutačno udaraju po Židovima: od novinskih članaka, zakona, progona, ubojstava. U ustaškom pokretu je i prije 1941. bilo antisemitizma, ali dominira mržnja prema Srbima, Jugoslavenima, komunistima. Udar je odmah nevjerojatno žestok prema Židovima. Iz ustaškog djelovanja i dokumenata do 10. travnja 1941. ne bi se moglo zaključiti da će progon Židova biti tako brz i žestok.

Proustaška i desničarska propaganda već skoro 80 godina laže da su ustaše prema Židovima bili jako dobri, da je 28 generala hrvatskih oružanih snaga bilo Židova, da su mnogi ustaški vođe, počevši od Pavelića, redom bili oženjeni Židovkama itd. Ustaše su bili svjesni činjenice da ih nacisti percipiraju kao Mussolinijeve ljude, pa su smatrali da bi bilo najbolje pokazati bliskost nacistima tako da odmah krenu “rješavati židovsko pitanje”. I tako su Artuković, Pavelić i drugi već prvih dana po uspostavi NDH najavili da će se “židovsko pitanje radikalno riješiti prema rasnim i gospodarskim gledištima” i obećanje su ispunili. Osim toga, važan je motiv za progon Židova bila pljačka. Antisemitski je mit da su Židovi bogati. U realnosti se vide samo malobrojni bogataši, ne vidi se brojan srednji sloj, a gotovo uopće se ne vidi židovska sirotinja. No one koji su imali nešto trebalo je opljačkati: u knjizi “Holokaust u Zagrebu” navodim slučaj Rustema Biščevića koji dolazi u Zagreb sa ženom i djecom, pa se morao privremeno smjestiti u neadekvatnom židovskom stanu. Izgubio je 40 dana, vidio 18 stanova, pa je tada, 1941. godine, smatrao da bi mu najbolje odgovarala dva židovska stana – jedan u Martićevoj, drugi u Đorđićevoj ulici. Dakle, nekom se uzme stan, potom i ono čime se bavi, trgovina ili obrt ili nešto slično.

Pljačka je pljačka, ali masovno fizičko uništavanje židovske zajednice, što provode ustaše, nešto je sasvim drugo.

Ako nekoga istjeraš iz stana u centru i prisiliš ga da iznajmi stan na periferiji, u neuglednom kvartu, onda se pobrineš i da dotični zajedno s obitelji završi u Jasenovcu i da se iz Jasenovca ne vrate. Krajnje jednostavno, ali to je to. Naravno, svemu tome je prethodila višegodišnja antisemitska kampanja koja je uvjeravala da su sva sredstva, pa i ovakva kakva se koriste, opravdana jer da su Židovi uvijek radili protiv hrvatskog naroda i tome slično.

Kakva je uloga Katoličke crkve kao dominantne vjerske organizacije u Hrvatskoj u antisemitizmu?

Katolička crkva, baš kao i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica prilično su ravnomjerno doprinosile stvaranju histerije protiv “drugog” i “drugačijeg”. Katolička crkva i nadbiskup Stepinac osobno jasno su se protivili rasnom antisemitizmu. Danas se zaboravlja, namjerno ili ne, činjenica da su upravo iz crkvenih redova izlazile tih godina vrlo ružne antisemitske invektive po obrascima ekonomskog i socijalnog antisemitizma, pogotovo nakon početka Španjolskog građanskog rata i propasti konkordata između Svete Stolice i Jugoslavije 1937. za koji se Crkva nadala da će biti ratificiran. Ta radikalizacija manifestira se u desecima tiskovina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na primjer, dnevnik i tjednik “Hrvatska straža” djelovali su kao glasila Hrvatske katoličke akcije čiji je vođa u zagrebačkoj nadbiskupiji bio nadbiskup Stepinac. “Hrvatska straža” listove građanske orijentacije poput “Nove riječi” i “Jutarnjeg lista” definira kao “žido-marksističku podvalu”, a podržavaju se Italija i Njemačka jer “ne trpe Židove ni komuniste ni podmuklu opasnu framasoneriju” itd. Stepinac je i za vrijeme rata ispalio nekoliko antisemitskih invektiva. Tako je 1943. pripisao kao dobro vlastima NDH da su zabranile “pornografska izdanja čiji su nakladnici Srbi i Židovi”. Jako sam se potrudio pronaći ta pornografska izdanja i nisam ih našao.

Laž o kapoima

Je li Franjo Tuđman bio antisemit? Pitam i zbog njegove knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti” i zbog njegove izjave na predizbornom skupu u Dubravi 1990., gdje je kazao da je sretan zato što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka.

Sve činjenice koje bi svjedočile o navodnom Tuđmanovu antisemitizmu treba staviti na kup i čitatelju omogućiti da sam odgovori na to pitanje. Neki Tuđmanovi apologeti pokušavali su ga oprati od ovakvih kvalifikacija, a njegovu obranu su bazirali na tome da smo moj otac Slavko Goldstein i ja priču o antisemitizmu Tuđmana bazirali samo na toj izjavi iz Dubrave. Međutim, mi smo već u svojim prvim tekstovima o toj temi jasno pokazali da antisemitskih stavova ima u “Bespućima”, zbog čega će Tuđman nekoliko godina kasnije i mijenjati dio izdanja na engleskom jeziku. Njegova izjava o supruzi je praktički nevažna. Tuđman prvo kaže da neki govore da mu je žena Srpkinja ili Židovka, pa onda da je sretan da nije tako. Nitko ne zna tko je Tuđmanu prije tog predizbornog skupa javno prigovarao da mu je žena Srpkinja ili Židovka. Mislim da takvog nema. Mnogo su problematičnije njegove pisanije u “Bespućima” o Jasenovcu, u dnevničkim zapisima i famozno pismo objavljeno u “Usudbenim povjesticama”. Što se Jasenovca tiče, Tuđman, generalno, sugerira da nisu samo ustaše činili zločine, nego su to radili u čudnoj kolaboraciji s moćnim židovskim zatočenicima, logorskim kapoima.

To je teza prema kojoj su u Jasenovcu ustaše stražarili, a sve iznutra su radili Židovi.

Da, otprilike se tako može reći. No to je laž. Ti kapoi o kojima se govori bili su do kraja 1942. mrtvi. Kako su mogli vladati logorom i imati neki, uvjetno rečeno, privilegirani status, a sutradan biti ubijeni? Osim toga, Tuđman je spominjao tadašnje revizioniste poput Faurissona, Irvinga i drugih i tvrdio da su se oni hrabro suprotstavili “mitskoj prikazbi Holokausta i laži o šest milijuna ubijenih Židova”. Tu rečenicu iz “Usudbenih povjestica” Tuđmanovi apologeti preskaču, a nekima očito nije ni bila poznata.

Živimo u vremenu i na prostoru na kojem su ustašonostalgija i ustašofilija snažne. Ustašonostalgija je vid revizionizma, a sastavni dio revizionizma je i antisemitizam. Imamo li nju na umu, u kojoj je mjeri današnje hrvatsko društvo prožeto antisemitizmom?

Činjenica da se ustaše proglašava pravim Hrvatima, da se Ustaška vojnica spominje kao hrvatska vojska, da se na sva usta laže o Holokaustu u NDH i o NDH općenito jest antisemitizam. Ne samo zbog toga što radna definicija antisemitizma IHRA-e (Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust kojim će Hrvatska sljedeće godine predsjedavati, op. T. P.) to nedvojbeno tako definira, nego stoga što to sugerira i zdrava logika. Naime, kada se negira ili minimizira zločin Ovčare, nitko zdrav ne može reći da to nije antihrvatski čin. Isto tako, kada se negira ili minimizira zločin Jasenovca, to je, naravno, antisrpski čin. Volio bih da se priču o Drugom svjetskom ratu i mnogim temama koje su uz njega vezane počne pričati na drugačiji način. Konkretno, da barem dio javnosti koja je danas dezinformirana i zbunjena shvati koliko je ustaštvo bilo zločinačko i izdajničko i koliko je zla nanijelo samim Hrvatima. Onda ne bi trebalo da ja ili netko drugi takvim pojavama prilijepimo etiketu antisemitizma, jer je to u današnjoj histeričnoj situaciji dvosjekli mač.