Saborska zastupnica Marija Selak Raspudić napisala je esej o ratu i herojskoj obrani Vukovara. Tekst prenosimo u cijelosti.

„Kad bukne rat ljudi kažu: ‘to neće trajati, to je preglupo!’ Rat je zacijelo ‘preglup’, ali to ne smeta da ne bi trajao… Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri, pa čovjek drži da je to nešto irealno, ružan san koji će proći. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza.“ Riječi su to Alberta Camusa, pisca koji je svoj život posvetio pokušaju izlaska iz začaranog kruga nasilja, kojima započinje njegov velebni roman Kuga. Iako je radnja Kuge smještena u francusko-alžirski grad Oran, u 1940. godinu, u trenutak kada neočekivano započinje epidemija kuge, riječ je o metafori Drugoga svjetskoga rata kojom Camus odašilje univerzalnu poruku o biti humanizma, istu onu koju će svojim životima prenijeti i hrabri Vukovarci.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: ODLIČAN POSAO HRT-a: Petar Vlahov briljirao u javljanjima uživo iz Vukovara. Idealan spoj profesionalizma, emocije i osobnog iskustva

Prema pisanju srbijanskih medija, na Vukovar je bačena dvogodišnja zaliha artiljerije, a najžešći napad dogodio se, znakovito, nakon povratka djece u grad, 5. listopada 1991., kada su na bolnicu bačene dvije avionske bombe teške 250 kg, tzv. krmače. Prema navodima doktorice Bosanac, na bolnicu je padalo između 80 i 90 projektila dnevno. Bolničko osoblje bilo je svedeno na trećinu predratnog broja, a većina opreme bila je otuđena. Mnogi muškarci koji su se nalazili u njoj odvedeni su u nepoznatom pravcu, a zločini su počinjeni i nad ranjenicima i nad bolničkim osobljem. Unatoč svim hrvatskim naporima, Europska komisija i Međunarodni crveni križ ostali su po strani za vrijeme agresije na Vukovar.

Centralni lik Kuge je liječnik Rieux, čiji se posao za vrijeme epidemije sveo na proglašavanje bolesnim i brojanje mrtvih. No, Rieux se ne prepušta očaju. Za razliku do mnogih, on svoj spas ne nalazi u bijegu iz opkoljenog grada, već je njegova svrha pomoći drugima. Na isti je način sebe žrtvovalo i osoblje vukovarske bolnice. Štoviše, unatoč nemogućim uvjetima i neljudskom postupanju suprotne strane, bolnica je bila otvorena i za neprijateljske vojnike. Camus će u Kugi reći da su moralno osjetljivi pojedinci opterećeni „rupom u grudima“.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Pa ovo je smiješno: Napadaju Hrvatsku što pokušava braniti svoje granice. Nitko ne pita ilegalne migrante zašto ilegalno ulaze u zemlju

Ona ih onemogućuje u ubilačkom pothvatu i razlog je zbog kojeg su osuđeni na doživotno progonstvo, jer nisu u stanju pristati na prljavu igru „oko za oko“, „zub za zub“. Takvi ponekad neočekivano zasjaje u vrijeme najkrvavijih bitki. „Rupa u grudima“ bila je razlog i što je srpski vojnik Marko Ljuboja spasio Hrvata Vilima Karlovića. „Ja sam Srbin koji veruje u Boga“, rekao je Ljuboja Karloviću. Iako u ratu nema pravila, Ljuboja je znao da je božanski nalog, a ujedno i univerzalno etičko načelo, „ne ubij“ vječni zakon za one koji žele izaći pred Njegov sud čista lica, ili zaspati mirne savjesti.

Roman Kuga završava mišlju da u doba zala možemo naučiti da u ljudima ima više stvari koje zaslužuju divljenje nego prijezir. To je i ono što osjećamo kada se sjećamo vukovarskih liječnika i branitelja te ponekog osamljenog pojedinca u agresorskoj vojsci, poput Ljuboje, koji je u jeku rata uspio sačuvati svoju humanost. „Znao je pritom da ova kronika ne može biti kronikom konačne pobjede“, tvrdi Camus i zaključuje: „Mogla je samo biti svjedočanstvo o onome što je trebalo izvršiti i što će bez sumnje vršiti ubuduće u borbi protiv terora i njegovog neumornog oružja svi ljudi, unatoč svojim osobnim krizama i tegobama; ljudi koji se, ne mogavši biti sveci, a ne hotjevši priznati elementarno zlo, trude ipak i nastoje da budu liječnici.“

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Sukob zastupnika Kajtazija i doktorice Zadravec: On nju optužuje za rasizam, a ona njega za mizantropiju i seksizam

U tom smislu Camusov je humanistički odgovor na život vrijedan divljenja naoko vrlo jednostavan, a supstancijalno najteži mogući zadatak, daleko od svetaca i junaka, da je najvažnije biti (postajati) čovjekom. I upravo zato što su u najtežim trenucima pokazali što to doista znači biti čovjek neka je požrtvovnim Vukovarcima vječna slava i hvala”, ističe Marija Selak Raspudić.