Zastupnik Marin Miletić napisao je intiman tekst o tome kako nemamo obvezu polagati račune susjedu, rodbini, ljudima na internetu.
“Volio sam reći prije nekoliko godina svojim gimnazijalcima: “da se sretnem na ulici danas kakav sam bio prije 15 godina, ne bih se pozdravio.” Da, mijenja nas život. Iz mog osobnog iskustva, barem za mene, ništa nas ne mijenja poput iskustva boli i patnje.
Da uzmem misao libanonskog pjesnika Gibrana: “Koliko god žalost raskopava vaše biće to je zato da u nj može više radosti stati.” Mene je isto život mijenjao. Ta metanoia ne prestaje. Danas sam drugačiji čovjek nego li sam bio prije dvije, tri godine. To mi govore mnogi moji bliski prijatelji. Mogu vam posvjedočiti da sam se odcijepio od želja. Samo živim. Dan po dan. I trudim se biti vjeran. Jedan od većih problema kod ljudi je taj da ljudi misle kako imaju obvezu polaganja računa susjedu, rodbini, ljudima na internetu .Nemate.
Morate platiti porez i ako ste vjernici – ljubiti Boga. Ako to činite, onda ljubite i svoga bližnjega. Ako pak to činite, nikome na ovome svijetu za ništa ne morate polagati račune. Potpuno je pogrešno iz vlastite perspektive i vlastitih cipela nekome nametati naša razmišljanja kao ona koja se mora slijediti. Da budem plastičan, ja sam sportaš više od trideset godina. Bavim se natjecateljskim sportom, evo ne znam koju sada po redu igram a2 ligu, košarkašku sezonu. Natječem se i u trčanju. Treniram svaki dan, pauziram samo nedjelju iako znam i nedjeljom raditi lagana istrčavanja. Kada bih pomislio da bi ti koji ovo čitaš trebao trčati kao ja, odveo te u šumu i natjerao te na trčanje i moj tempo – vjerojatno bi ti pozlilo već u prvim kilometrima. Mi svi imamo pravo na vlastiti život, na sreću već ovdje i sada, na ljubav i radost, na prijatelje. Boli i tame je ionako previše na ovome svijetu.
A ritam našeg života i staze kojima trčimo – sami biramo. Oni kojima je stalo više do toga što će susjed reći nego slijediti vlastite snove – ti ustvari niti ne žive, oni životare.Pogrešno je zato misliti da ikome moraš položiti račun osim dragome Bogu. U drugima prepoznajemo ono što sami nosimo u srcu. Isus je to rekao: “Na usta vam izlazi ono čega vam je srce prepuno.” Pa eto, vidite što pričate pa si posvijestite zašto ste tako žalosni.
Ako ste vjernici, pogotovo tada NEMATE razloga za nikakvu apatičnost, bezvoljnost, za pesimizam. Mi smo pobjednici. Pod Kristovim barjakom pobjednika! Znamo zašto živimo i znamo kamo idemo. Mene iskustvo uči da oni koji su agresivni, koji su otrovni u jeziku, koji plaše ljude i kojima smeta svaka sitnica – su ispod tepiha svoje duše prepuni smeća.
Ima tako jedan ranjeni svećenik koji vrišti na svoje župljane, govori o nedostojnosti svih koji pričest primaju na ruku, koji ljude potjera iz reda za pričest ako nisu odjeveni po njegovom poimanju čestitosti. Onda dođe ponedjeljak, a ovaj majstor prelazi granicu jer ide do svog momka primiti “nagradu” odostraga, da budem pristojan. Općenito oni kod kojih je pretjerana ta agresija, pasivna ili aktivna uvijek šalju poruku vlastite nesređenosti i dubokih rana. Znam dobro o čemu govorim. Bio sam i sam s druge strane ulice u ranijem životu pa lakše prepoznajem mnoge situacije. Radio sam na sebi puno, a Bogu se smilova sa ludama ovog svijeta posramiti mudre.
Neizmjerno hvala Učitelju što me nikada nije napustio. Ustvari, Bog nikada ne napušta, mi smo ti koji bježimo od Boga. Isto tako, čvrsto vjerujem u Crkvu koju je Krist ovdje htio. Da nije potrebna, Krist kao svemogući Sin Božji bi našao drugi način za čuvanje Istine. Budući je On osnovao Crkvu, ja u tu Crkvu vjerujem jer vjerujem u Njega. Moja je koliko god je i nečija drugo, koliko god je i njihova. Sva sreća pa Stvoritelj stalno pazi na ravnotežu i podiže svete sinove i kćeri svoje da “brod koji pušta na mnoge rupe” (papa Benedikt o crkvi) ne potone jer je kormilo u Kristovim rukama. Ali da pušta, pušta jako. Neka, to su ova naša posebna vremena.
Dakle, za žive se brinite dok su živi. Ljubite ih, volite ih, ne ljutite ih, predajte im se u potpunosti. Pokažite im primjerom vjernost i odanost. Jer se živi brinu za žive. I to je po Isusu, ako ste katkada čitali evanđelja. Iako sve ovo znam – sam se ulovim u mulju komentiranja drugih. A znam koliko je to otrovno i protivno nauku Kristovom. Metanoia. Posvijestim si rane, zamolim Isusa da liječi i krenem dalje živjeti. Kako je tužno kada jedan jedini darovani život imamo pa ga u svojoj slobodi izaberemo učiniti tužnim i nesmislenim.
Pozivam te zato, ljubi Boga. Biblija nam svjedoči: “Bog sve okreće na dobro s onima koji ga ljube.” Tako neka bude. A ti i ja čistimo redovito svoja srca da nam na usta izlazi samo – blagoslov. Tako će sve biti dobro. Već sada. Već ovdje”, ističe Marin Miletić.
Foto: Hina