Jedna od najvažnijih bitaka tijekom herojske obrane Vukovara dogodila se na Trpinjskoj cesti. Srpske snage uz pomoć tenkova JNA htjele su probiti hrvatsku obranu na tom mjestu i ući u grad.

Međutim, dogodilo se nešto što nisu očekivali i umjesto brzog proboja ta cesta je postala „groblje tenkova“. Završavali su u plamenu, a slike tih prizora dizale su moral hrvatskim braniteljima na svim crtama bojišta.

Jedan od najzaslužnijih za to bio je Marko Babić. Prvi tenk je uništio silom prilika. Zajedno sa skupinom branitelja bili su na položajima kad je tenk bivše JNA krenuo prema njima. Jedan od Markovih kolega je imao ‘osu’ i trebao je iz nje ispaliti raketu prema tenku.

Međutim, zbog neiskustva ili od straha, jer kad je tenk prilazio tom ulicom treslo se cijelo područje, jednostavno je ‘zablokirao’. Drugi se nisu usudili tim pucati, a onda je Marko, kako se prepričava, nešto opsovao i rekao momku da mu pokaže kako to radi.

„Potom je naciljao i opalio… Kad je vidio da ga je pogodio okrenuo se prema svom suborcu i nasmijao se onim svojim prepoznatljivim osmijehom, podigao ruku i rekao: Nabaci“, prepričao je situaciju njegov ratni kolega.

Tako je počelo. Sam je uništio 14 srpskih tenkova, neki govore još pet-šest više. No, nikad se time nije hvalio.

„Pokazao nam je kako se to radi. Smislio je da se tenk pusti da uđe cestom, 50-100 metara u dubinu naših položaja kao u mišolovku, a mi smo bili i s lijeve i desne strane u dvorištima kuća“, pojasnio je tu taktiku jedan od njegovih suboraca.

Sam Marko je kasnije priznao da je doživio šok kad je prilikom jednog od napada vidio koliko tenkova je išlo prema njima.

„Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih. Puštali smo ih da se približe. Kroz vrtove kuća smo se provlačili, dočekamo tenk, prvi udarimo, povučemo se 50 metara, udarimo drugi. Tukli smo ih kroz ograde prema cesti. Što je tu bila naša prednost i sreća? Što je JNA krenula arogantno, bahato i puna sebe. Pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza, tenkovi su onda bili kao pečeni pilići!”, kazao je.  

Ustrojio je najslavniju hrvatsku ratnu protuoklopnu postrojbu „Žuti mravi“ koja je uništila na desetke neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila. Inače, ukupno je na vukovarskom ratištu uništeno oko stotinu tenkova bivše JNA.

O tadašnjoj situaciji zasigurno najbolje svjedoči legendarna snimka amaterskom videokamerom od 18. rujna 1991. Nažalost, većina ljudi s te snimke poginula je u sljedećih mjesec-dva.

Snimka je nastala u rijetkim trenucima predaha od napada JNA, pa su branitelji koristili priliku pokazati se ispred uništenih tenkova JNA koji su ostali na Trpinjskoj cesti.

‘Naših ruku djelo’, govori Marko Babić, na toj snimci, i prstima koji stišću cigaretu pokazuje na uništeni tenk. ‘Dokaz o neuni­š­­­tivosti jugosol­dateske’, dodao je.

Ishod svega je da nakon Trpinjske ceste tenk više nije imao ulogu u ratu u naseljenom mjestu kao prije. Smislili su metodu koja se godinama poslije proučava i na zapadnim vojnim učilištima.

Marko nije imao potrebu veličati stvari, jednostavno je ratovao i to shvaćao vrlo ozbiljno. Nikad se ni na što nije žalio. Bio je ludo hrabar, kreativan i odlučan. Imao je karakter vođe, smisao za humor, ljudi su ga slijedili.

Od djetinjstva je bio poseban, opisala ga je njegova sestra Kata. „Nikome se nije pokoravao pa niti roditeljima, meni, starijem bratu ili prijateljima. Uvijek je bio pomalo svojeglav i ako bi mislio da je nešto u redu, od toga nikad nije odustajao. Jednostavno, bio je takav i mi smo ga kao takvoga prihvatili“, kazala je.

Rođen je u Vukovaru 16. veljače 1965., kao najmlađi od troje djece Ive i Stipana koji su tamo došli 1958. iz Potravlja, mjesta između Sinja i Vrlike, nakon što se izgradila hidrocentrala Peruča pa se zemlja nacionalizirala kako bi se stvorilo jezero.

U Vukovaru je završio srednju strukovnu školu i potom je radio razne poslove. Potkraj osamdesetih otišao je na rad u Njemačku, pa u Švicarsku. Kad je vidio što se događa u Hrvatskoj nakon provedbe prvih višestranačkih izbora i oružanih prijetnji velikosrpske politike, u travnju 1991. vraća se u Vukovar kako bi se priključio obrani zemlje.

Kada su početkom svibnja Srbi poubijali hrvatske policajce, njih dvanaest, postavivši im zasjedu u Borovu Selu, Markova grupa od petnaestak ljudi koji su uvijek bili skupa, obukla je vojne odore.

„Marko je bio veliki čovjek. Kada su tenkovi krenuli na Trpinjsku, rekao je: Moramo pokazati drugima da ih možemo zaustaviti. Tek kada to učinimo, ljudi neće bježati, nego će ostati i boriti se do kraja! Da, on je srušio 14 tenkova, najviše od svih, ali time se nije hvalio i nikada nije isticao svoje posebne zasluge“, ispričao je jedan njegov suborac.

Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika Blage Zadre koji je organizirao obranu Borova naselja.

Nakon Zadrine pogibije, pogođen je rafalom iz puškostrojnice dok je vodio svoje suborce u akciju, na sastanku branitelja Trpinjske ceste jednoglasno je izabran za novog zapovjednika jer su ljudi smatrali da ih on najbolje može voditi.

Tijekom tromjesečne opsade Vukovaru do pred sam pad grada, Trpinjsku cestu unatoč krvavim i teškim borbama nije probio ni jedan tenk. Gomilale su se samo uništene olupine grdosija bivše JNA.

Sa skupinom branitelja iz okupiranog Vukovara izašao je u proboju. Poslije se borio na raznim ratištima do oslobođenja zemlje. Iz vojske je uz časni otpust izišao 1997. godine s činom pukovnika. Odbio je ponuđenu mu braniteljsku mirovinu.

Govorio je da Hrvatsku nije branio radi mirovine te da će on već nekako snaći u životu. Bio je glavni pokretač snimanja televizijske serije o obrani Vukovara kojom je želio pokazati da su oni koji su branili Vukovar bili obični ljudi, a ne specijalci ili nadljudi. Inzistirao je na istinitom prikazu događanja.

Nažalost, nije dočekao početak emitiranja tog serijala koji nosi naziv „Heroji Vukovara“. Pozlilo mu na sprovodu jednog suborca u Vukovaru. Prebacili su ga u bolnicu, ali bilo je kasno. Preminuo je od posljedica moždanog udara na Rebru u Zagrebu 5. srpnja 2007. u 42. godini života.

Dan poslije, spomen obilježje s tenkom bivše JNA na Trpinjskoj cesti prekriveno je crnom zastavom. Pokopan je na Memorijalnom groblju u Vukovaru uz grob svog zapovjednika i prijatelja Blage Zadre, na ispraćaju su bile tisuće ljudi. Umro je prije nego što je uspio pronaći posmrtne ostatke svojih roditelja Ive i Stipana.

Njih je zajedno s većom skupinom drugih hrvatskih civila odvela srpska vojska iz svojih kuća gdje su živjeli. Ubijeni su u mjestu Bobota, ali njihovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Marko je svojim roditeljima savjetovao da napuste Vukovar. Rekao im je da je tako bolje za njih.

To su bili i napravili. Ali, unatoč njegovu protivljenju, samoinicijativno su se prije Velike Gospe te 1991. vratili u svoju kuću. Unatoč tog teškog osobnog gubitka, prema neprijatelju nije iskazivao mržnju, što su njegovi suborci jako poštovali.

Privatno, Marko je bio na raspolaganju svima koji su mislili da bi im mogao pomoći u rješavanju njihovih braniteljskih ili povratničkih teškoća jer je zbog svoje uloge u obrani Vukovara imao pristup i do onih najviših dužnosnika. „Mnogima je pomagao, a kad je imao osobni problem, sam je kao vuk lizao svoje rane“, reći će o njemu jedan suborac. Jednostavno bio je takav.

U znak poštovanja prema njegovoj ulozi u obrani Vukovara 2018. jedna strukovna škola u rodnom gradu ponijela je njegovo ime. Ploču s novim imenom škole (Srednja strukovna škola ‘Marko Babić’), otkrili su njegova sestra i brat, Kata Lozančić i Ivan Babić.

“Marko je bio oličenje rođenog ratnika i vođe. Tamo gdje je on bio vladao je mir i samopouzdanje, ljudi su mu vjerovali i okretali mu se s povjerenjem, očekivali rješenja od njega. Bio je vrlo smiren, inovativan i nevjerojatno pametan za sve one strahote koje su se događale“, rečeno je na otvaranju.

I Središte za razvoj vođa u Udbini, gdje se obučavaju mladi dočasnici i časnici Hrvatske vojske, također je nazvano po njegovom imenu. „Svojim primjerom pokazao je kakav vođa mora biti. Marko Babić i njegovi suborci uspješno su uništavali neprijateljske tenkove na Trpinjskoj cesti i uspjeli je obraniti od napada JNA do zadnjih dana Bitke za Vukovar“, rečeno je na otvaranju tog središta u rujnu 2019.

Kako je bio veliki navijač Hajduka, Društvo prijatelja tog kluba iz Osijeka odlučilo je 2021. godine odati mu priznanje jer se, kako je navedeno, svojom hrabrošću zauvijek upisao u povijest Hrvatske i srca naroda, pa sada svoje mjesto za vječnost ima i nadomak Poljuda, u navijačkom parku ‘Za sva vrimena’.

Tim imenovanjima upućena je poruka kako će buduće generacije „imati podsjetnik na vrijeme i ljude koji su stvorili hrvatsku državu“. O Babićevu ugledu govori i činjenica da je bio počasni član Hrvatskog generalskog zbora, a nije bio general. Kroz krvave bitke na jednom od najtežih i najpogibeljnijih vukovarskih ratišta izrastao je u istinskog junaka i pravu hrvatsku ratnu legendu.

Na slici Marko Babić i Blago Zadro

Foto: Screenshot

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.