Marko Sladoljev, Mostov zastupnik u zagrebačkoj Skupštini, svojedobno je razmišljao o usvajanju djeteta iz Afrike. Supruga i on su otišli u „agenciju” koja se bavila usvajanjem djece, ali su nakon desetak minuta napustili sastanak i definitivno odustali od takvog posvajanja. Bili su šokirani hladnim i birokratskim razgovorom u kojemu se bez emocija govorilo o tarifama i ciframa, dok je dobrobiti djece bila u drugom planu. U ekskluzivnom razgovoru za Teleskop Sladoljev detaljno govori o svojim iskustvima s agencijom.

Kako ste uopće počeli razmišljati o tome da usvojite dijete iz Afrike?

– Supruga i ja smo na televiziji vidjeli jednu gospođu koja je usvojila dijete i ta nam se priča činila vrlo humanom. I onda smo došli na ideju da i mi pokušamo usvojiti dijete iz Afrike. Bila je čisto altruistička motivacija – idemo spasiti jedno dijete iz siromaštva. Cilj je bio pomoći tom djetetu.

Što ste onda napravili?

Vidjeli da postoji agencija koja se time bavi pa smo otišli tamo. To je za nas bilo jedno jako loše iskustvo. Više smo se osjećali kao da smo došli u agenciju za nekretnine, a ne u agenciju koja pomaže pri usvajanju djece. Spominjale su se cifre i tarife. Nije bilo nikakve emocije. Ponavljam, kao da ste došli u neku agenciju za nekretnine. To je bio subjektivan osjećaj moje supruge i mene. U toj smo agenciji bili desetak minuta i odmah smo izašli. Moju suprugu su malo i osjećaji shrvali. Vidjeli smo da to nije naša priča.

I što su vam nudili u toj agenciji. Kako je izgledao razgovor?

Oni su rekli da za bilo kakav početak usvajanja djeteta treba oko 40 000 kuna i da se tarife mogu mijenjati s obzirom na to koliko će biti kompliciran slučaj. Naglasili su da cifre mogu ići i do 40 000 dolara ako se zakompliciraju stvari i da se trebaju plaćati avionske karte i dnevnice za ljude koji bi s nama išli. U biti to je više bio poslovni razgovor nego priča o usvajanju.

S obzirom na to da je riječ o usvajanju djece zanima me je li vam agencija prezentirala o kojoj je djeci riječ. Kako se dolazi do djece? Gdje se djeca nalaze?

Ne. Oni su govorili da može doći do pravnih komplikacija i da je lakše usvojiti starije dijete i da od dobi djeteta ovisi i „cijena”. Nama je to bilo dovoljno da izađemo iz te prostorije. Mi smo u tom trenutku zaista imali ružan osjećaj.

Prema vašim saznanjima je li postojala jedna ili je bilo više agencija?

Mi smo išli u tu jednu koja je tada bila medijski eksponirana.

Koliko ima odvjetnika u Hrvatskoj koji se time bave. Očito je riječ o jako osjetljivim pravnim radnjama pa su stoga potrebni i iskusni pravni savjetnici.

Nama u toj agenciji ništa nisu govorili o pravnicima u Hrvatskoj nego samo da treba plaćati odvjetnike u Kongu ili Zambiji otkud bi se to dijete usvajalo. Tamo se plaćaju svi troškovi odvjetniku.

Sada dolazimo do osmero Hrvata koji su završili u zambijskom zatvoru. Je li vas iznenadila vijest iz Zambije.

U principu je. Mislio sam da su to usklađeni pravni postupci s obzirom na to da se u medijskom prostoru govorilo o usvajanju djece iz Afrike. Ovo je, koliko ja znam, prvi takav slučaj koji se dogodio.

Je li malo čudno što se djeca usvajaju iz države koja nije potpisnica Haške konvencije pa onda, kako oni kažu, posvojenje nije podložno rigoroznim kontrolama u Hrvatskoj.

Izgleda da je to najlakši put za usvajanje djece. Kada vi nemate ustaljenu pravnu praksu i ako je zemlja dosta neuređena, onda postoji mogućnost da zaobiđene neke pravne propise. Svakome je u interesu da to bude što brže i da tamo ne provode puno vremena.

Kako vi doživljavate slučaj ovih osmero Hrvata koji su uhićeni u Zambiji.

Ne bih htio nikome suditi niti ulaziti u njihove motive. Meni je s etičkog pogleda bilo neprihvatljivo kada sam shvatio da je neko dijete koje je starije zapravo i „jeftinije”. Meni je to to bilo etički sporno i mi smo od toga odustali.

Znači, ovdje postoje dva motiva. Jedan je motiv roditelja koji stvarno žele dijete, a drugi je motiv da se to dijete spasi od gladi i bijede. E sada, koji tu motiv prevladava, ne bih u to ulazio.

Afričkoj djeci se može pomoći i na drugi način. Vi ste, koliko sam vidio iz vaših medijskih nastupa, otkrili i taj drugi način pomoći.

Naš motiv je bio isključivo spašavanje djeteta od gladi. I kada smo odustali od posvajanja došli smo do udruge „Marijini obroci”. Oduševljen sam s tom udrugom jer pomaže maloj afričkoj djeci da imaju obrok unutar škole. To znači da im se na taj način pomaže da ne prose, ne bave kriminalom i da se obrazuju. U cijeloj toj priči je bitno i to da im njihove majke kuhaju obroke unutar škole i da se obroci rade od namirnica koje proizvode lokalni poljoprivrednici. Tako korist ima i šira zajednica. To znači da nije riječ samo o slanju humanitarne pomoći nego i cijelo selo sudjeluje u tim Marijinim obrocima. Cifra s kojom smo izradili tu kuhinju zajedno s volonterima Marijinih obroka je zapravo smiješna. Cijela kuhinja je stajala oko 60 000 kuna, a danas hrani 900 djece.

Tako da su ogromne razlike u ciframa za posvajanje i cifre s kojima se može pomoći na ovaj način

Opće je mišljenje da mainstream mediji nisu dovoljno pisali o ovoj temi koja je zanimljiva i društveno relevantna.

Medijski je zanimljiva jer je riječ o hrvatskim građanima, ali i o sudovima koji su u Hrvatskoj. Radi se o ljudima koji su prisutni i u politici pa mi nije jasno da televizije nisu poslale svoje novinare jer je to priča koja otvara jako puno etičkih pitanja.

Poznato je da su među uhićenim vijećnik platforme Možemo i gitarist Hladnog piva koji je povezan s obitelji Kekin. Je li vas iznenadilo to da Sandra Benčić bezuvjetno brani uhićene koji su optuženi za teška kaznena djela.

Cijelu tu priču o posvajanju djece treba istrgnuti iz ideološkog konteksta i treba gledati jesu li oni počinili neko kazneno djelo ili nisu. Malo mi je licemjerno što je gradonačelnik Tomašević rekao da ne poznaje vijećnika Noaha Kraljevića.

Samo bih još htio naglasiti da se meni to dogodilo, kao političaru s desnog centra, da bi dio medija puno gore reagirao i da bi možda bio proglašen trgovcem djecom, a možda i pedofilom. To treba istaknuti u cijeloj toj priči.

Foto: Hina