U jesen 1991. Steve Gaunt je kao i mnogi drugi u Engleskoj iz televizijskih izvješća saznavao što se događa u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme krvavih borbi na brojnim ratištima, a posebice u Vukovaru.

Tamo su hrvatski branitelji, iako opkoljeni i u neravnopravnoj borbi, odolijevali nadmoćnijem neprijatelju, bivšoj JNA i srpskim postrojbama, iako je iz dana u dan bivalo sve teže jer je grad zbog stalnog bombardiranja doslovce pretvaran u ruševinu. Uz to, oružja za obranu je bilo sve manje, a neprijatelj je dovlačio nove snage.

Iz jednog od tih izvješća dotaknuo ga je poziv jednog Engleza koji se kao dragovoljac borio na hrvatskoj strani. „S bojišta je vrlo ljuto govorio o bešćutnom odnosu Europe prema napadnutoj Hrvatskoj i pozvao je sve koji su voljni da na bilo koji način dođu pomoći“, prisjeća se Steve.

Te riječi sunarodnjaka su ga, kaže, motivirale da krene u Hrvatsku kao dragovoljac, u kojoj je inače ranije boravio u nekoliko navrata uglavnom na Jadranu. Znao je, kaže, o kakvoj je zemlji riječ i koliko je lijepa. I sviđala mu se. Kako je radio u turističkom menadžmentu sezona mu je bila završila, a uz to je bio i samac, neoženjen, pa nije puno oklijevao.

Kaže kako je krenuo bez posebnih priprema, kupio je tek jedne pristojne vojne čizme i u turističkoj agenciji zrakoplovnu kartu od Londona do Venecije jer tada se u Hrvatsku zrakoplovima nije moglo. Od Venecije je preko Trsta do Zagreba stigao vlakom 8. studenog 1991. godine.

Kad je sišao s vlaka, započela je zračna uzbuna, ali ga to, kaže, nije spriječilo da potraži prvi kafić u kojem je popio pivo. „Skoro svi barovi bili su otvoreni, a iako je sve bilo puno naoružanih vojnika i policije, ljudi su bili srdačni, a djevojke uočljivo lijepe“, primijetio je.

Potom je na ulici zaustavio dva vojnika i zamolio ih da ga odvedu u neki stožer. Odveli su ga na Tuškanac, u središtu Zagreba, gdje je sreo skupinu stranih dragovoljaca, prilično šaroliku. Neki su bili s vojnim iskustvom, neki bez, poput njega. Svatko je imao svoje razloge za dolazak.

Kako je kasnije objasnio, njemu se činilo nepravednim da Hrvatsku napada puno moćnija vojna sila, a da se ona nema čime braniti jer joj je međunarodna zajednica nametnula embargo na oružje. „Ali moj najveći motiv je to što mrzim nepravdu, onima koje se tlači ću uvijek pomoći kad mogu“, kaže.

Iz Zagreba su njegovu skupinu poslali u Vinkovce gdje su u jednom okolnom selu počeli s obukom. Učili su ih rukovati s oružjem, ali ih vojno nadređeni nisu odmah slali na prvu liniju, što su očekivali. Zato se njih nekolicina samoinicijativno priključilo Samostalnoj vinkovačkoj satniji koja je držala Malu Bosnu, dio grada nasuprot okupiranom Ceriću i Mirkovcima, koje je bilo jako srpsko uporište.

Njihovi su položaji stalno bili izloženi granatiranju. Puno je branitelja tamo poginulo i ranjeno, Steve i njegova skupina su u nekoliko navrata imali sreće kada su granate udarale u zidove blizu njih, ali su prošli neozlijeđeni. U svom ratnom dnevniku napisao je kako su ih ljudi prihvatili i da je atmosfera bila dobra.

Skromno će ustvrditi kako njegov udio u obrani nije bio velik, ali mu je bilo drago što pomaže makar i malo. „Bilo mi je fascinantno upoznati ljude koji nisu bili vojnici, nisu imali dostatno oružje i opremu, ali su svejedno bili spremni izginuti za slobodu“, zapisao je Steve o hrvatskim braniteljima. U svom dnevniku naveo je i kako su išli na druge crte obrane oko Vinkovaca.

Slučaj je htio da upozna i onog Engleza iz televizijskog priloga čiji ga je poziv za pomoć Vukovaru motivirao da se dođe boriti u Hrvatsku. Taj dragovoljac je bio teško ranjen u Nuštru kod Vinkovaca, i oporavljao se. U prvoj polovici 1992. dolazi do promjena na ratištu. Nije više bilo toliko izravnih sukoba, ali se zato išlo u izviđanje terena unutar okupiranog područja.

Počekom lipnja 1992. Steve je zajedno s dvojicom suboraca krenuo u jednu takvu akciju. Put tamo je protekao u redu, ali onda se pri povratku dogodila tragedija. Jedan od suboraca najprije je zakačio za protupješačku, a potom nagazio i na protutenkovsku minu. Bio je mrtav, a Steve i drugi suborac bili su teško ranjeni. Steveu je u eksploziji odneseno pola stopala, jedan prst je visio samo na koži. Kako se sve dogodilo blizu srpskih položaja, morali su se brzo vratiti nazad.

Pred Steveom i suborcem bio je kilometar dugog puta. „Nisam bio siguran da ćemo izdržati“, rekao je. Kad su se tako ranjeni i na izmaku snaga uspjeli približili hrvatskim položajima, dozvali su pomoć, pa su ih prebacili u bolnicu. Odmah su prebačeni u Zagreb. Ranjenom suborcu amputirana je noga do koljena, a Steveu je zbog težine ozljeda odstranjeno stopalo. Ta ranjena noga ga je jako boljela, a proganjao ga je, kako je rekao, i osjećaj krivnje zbog smrti jednog i ranjavanja drugog prijatelja. Stoga se uz pomoć britanskog veleposlanstva vratio nazad u Englesku.

No, već za Božić te 1992. godine, vraća se u Hrvatsku, dakako, u Vinkovce. Odlučio je nastaviti svoju hrvatsku priču. Zatražio je domovnicu i unatoč sporoj birokraciji, a uz veliku pomoć Vinkovčana, dobiva je u svibnju 1993. Slijedeće godine umirovljen je u činu narednika. U međuvremenu je otkrio svoj talent za fotografiju, postao je i suradnik Glasa Slavonije. Njegove slike su se počele pojavljivati na naslovnicama brojnih medija.

Međutim, nekoliko mjeseci prije akcije Bljesak tijekom rada na jednoj priči o kontrolnim točkama civilnih policijskih promatrača Ujedinjenih naroda završio je zajedno s novinarkom tog dnevnog lista u srpskom zatvoru. Njega i novinarku su lokalni Srbi okružili i napali u mjestu Karačićevo, a snage UN-a su ih na kraju predale srpskim vlastima. Bili su mjesec dana u zatvoru u Belom Manastiru, u zasebnim ćelijama, a da nitko nije znao gdje su.

Tamošnje vlasti su ih optužile da su ilegalno prešli granicu tzv. republike srpske krajine. Nakon 30 dana bili su ih osudili na 8 godina zatvora i na smrtnu kaznu. „Mislio sam, fuck, mrtvi smo. Onda su se u UN-u zabrinuli, počeo je dolaziti Međunarodni Crveni križ. Na kraju smo oslobođeni, a da ne znamo tko nas je spasio – britanska vlada, hrvatska vlada, UN, Crveni križ…“, poslije je ispričao Steve, podsjećajući kako su u to vrijeme Srbi u Kninu ubili jednu prevoditeljicu koja je radila za UN.

Steve je sa svojim fotoaparatom među prvima bio i u Okučanima tijekom operacije Bljesak odakle je poslao slike te važne hrvatske pobjede. Od fotografije je, kaže, živio do početka 2000-tih kada su se masovno počeli rabiti digitalni fotoaparati. Tada se prebacuje na arheologiju.

Još od ranije imao je detektor metala. S njim je počeo istraživati po okolici Vinkovaca. U Gradskom muzeju su ga s početka gledali s nepovjerenjem. Međutim, kada je s tim pomagalom otkrio neka nova nalazišta, među kojima je bilo i više od 250 novčića iz 14. i 15. stoljeća te neki predmeti iz avarskog razdoblja, odnos se promijenio. Sada je njihov zaposlenik. O tim vinkovačkim otkrićima emitirana je i posebna emisija na History Channelu.

U Vinkovcima Stevea Gaunta, danas 65-godišnjaka, odavno zovu „naš Steve“. I dalje je vatreni navijač Leedsa, s ne manje žara navija i za Cibaliju. Uživa u nogometu, to ga opušta. U braku je s Dragicom iz Nuštra, imaju šestero djece. U jednom selu blizu Vinkovaca kupio je, kaže posve slučajno, prije desetak godina jednu omanju parcelu zbog čega je posebno ponosan.

„To je bilo za mene doslovce ravno fantaziji, imati svoj komad zemljišta u Hrvatskoj! I sretan sam zbog toga! U Engleskoj je to nemoguće, osim za one bogate“, objasnio je Steve. Na tom imanju, koje je sad nešto veće, a nosi naziv „White Roar“ (Bijeli vepar), napravio je tri kućice. „Jedna je uređena kao engleski pub i namijenjena je druženju s mojim prijateljima iz Engleske, ali i svim stranim dragovoljcima kad dođu odati počast Vukovaru svake godine u Koloni sjećanja“, kaže Steve. Na imanju je posadio britansku sortu jabuka, a možda pokrene i obiteljsku pivovaru.

Cijela osmeročlana obitelj ponosna je na ovaj vlastiti “komadić mira”, u čijem su nastajanju svi sudjelovali. U susjedstvu ima i tri Britanca koja su također kupili male parcele. Kada ga pitanju nedostaje li mu u Hrvatskoj što iz Engleske, kratko odgovori kako je riječ o previše stvari da bi ih nabrajao.

Međutim, na pitanje bi li želio vratiti se živjeti u Britaniju, kaže da to više ne bi mogao, jer se puno toga promijenilo. Hrvatska je očito njegov izbor. Uostalom, u njoj je, kaže, proveo više godina života nego u rodnoj Engleskoj.

No, kao što voli Hrvatsku, voli imati i stvari koje ga podsjećaju na rodni Leeds i pokrajinu Yorkshire. Tako u pubu uz šank napravljen od slavonske hrastovine ima i kositrene krigle za pivo te zvono kojim se u engleskim pubovima označava zadnja runda prije zatvaranja. Dakako, i njegov hrvatski pas ovčar nosi ime jednog od engleskih kraljeva.

Izdao je knjigu „Rat i pivo“, što su zapravo njegovi dnevnički zapisi iz ratnog razdoblja. O njemu je snimljen i dokumentarni film „Naš Steve“. Kaže da mu je prirodno što je za dom izabrao Vinkovce jer je tu služio u ratu, tu je bio ranjen i tu se divio duhovnoj snazi i otpornosti Vinkovčana – želio je biti dio toga. Na pitanje kako je živjeti u Hrvatskoj, kaže: „Ponekad nije lako, ali dobro sam izabrao“.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.

Fotografije: Privatna arhiva Steve Gaunt