U jesen 2013. u jeku štrajka liječnika dobar me poznanik, tada visoko rangirani državni dužnosnik, zamolio da pregledam njegovu punicu. Iz njegovih riječi bilo je posve jasno da se ne radi o hitnoj medicinskoj potrebi već o preventivnom pregledu, zdravstveno osviještene i odgovorne osobe, pred planirano višetjedno krstarenje Sredozemljem. Objasnio sam mu da je u tijeku štrajk i da u bolnicama pregledavamo samo hitne i životno ugrožene pacijente, što njegova punica nije pa sam ga zamolio za strpljenje do kraja štrajka.

Sljedeće jutro dolazeći na posao, na glavnom ulazu bolnice, sreo sam tog poznanika u pratnji dobrodržeće starije gospođe. Upoznao me sa svojom punicom. Doveo ju je na dogovoreni pregled kod kolege koji je par mjeseci nakon toga postao šef naše bolnice. Od tada se nismo ni čuli ni vidjeli. Punica je navodno i dan danas živa i zdrava. Poznanik je trenutno na dobrom pričuvnom položaju jer su u međuvremenu njegovi sjašili s vlasti, a i kolega je ubrzo po promijeni vlasti sjahao s pozicije šefa bolnice pa je sad opet obični liječnik.

Ova anegdota osim što svjedoči bezuvjetnu ili ipak ženinim raspoloženjem uvjetovanu brižnost zeta prema punici, zorno prikazuje i stanje svijesti hrvatskog liječnika, ali i realan utjecaj političke moći na običan svakodnevni život pa čak i na rad stručnjaka u javnom državnom sektoru. Iz nje se može lako razabrati zašto je zdravstvo zapostavljeno ili se barem nedovoljno uvažava u hrvatskom društvu.

U zdravstvenom sustavu, dobrim je dijelom, izgubljen duh zajedništva, kolegijalnosti, pripadnosti instituciji, organizaciji i staležu. Sustav je u velikoj mjeri razgrađen, individualiziran, sveden na pojedinca kod kojeg prevladava stav: “Uvijek, bespogovorno na usluzi onima od kojih se potencijalno može imati osobna korist.” Političari, pogotovo oni na vlasti, upravo su takvi kakvima valja služiti. Oličenje su društvene moći i utjecaja, od njih se u našem društvu može imati itekakva korist. Zato je mudro biti dobar s njima pa i pod cijenu narušavanja međukolegijalnog uvažavanja i solidarnosti.

Lažna plastična operacija lokalne političarke

Jeste li ikad čuli da se neki utjecajni političar, državni dužnosnik ili društveni moćnik požalio da dugo čeka na neki pregled ili operaciju? Teško jer za njih i njihove bližnje ne postoje liste čekanja. Njihovi problemi se urgentno rješavaju neovisno postoji li medicinska potreba za time. No, sigurno ste čuli za nehitnu vikend operaciju gradonačelnikova bruha, za lažiranu estetsku operaciju lokalne političke moćnice, za predsjednika države kojem strani stručnjak vikendom u hrvatskoj javnoj bolnici rješava probleme s kapcima, za operaciju ministra zdravstva ili liječenje premijera u inozemstvu, za gradonačelnikovo samovoljno privremeno napuštanje bolnice… Povlaštenih kasta uvijek je bilo i vjerojatno će ih uvijek i biti. Još su stari Latini zaključili: “Quod licet iovi, non licet bovi”. Što je dozvoljeno bogovima, nije dozvoljeno volovima. No, ipak…

U priči o hrvatskom zdravstvu božanski status našim vlastodršcima omogućuju volovi – zdravstveni radnici i time kod njih stvaraju posve nerealnu sliku o funkcioniranju javnog zdravstvenog sustava. Možda se upravo zbog toga obnašateljima vlasti čini da hrvatsko zdravstvo nije u ozbiljnim problemima i da ne treba žuriti s njegovim temeljitim reformiranjem.

Upravo, ponajviše zbog površnog i uskogrudnog sagledavanja ukupne situacije u zdravstvu kao i vlastitog staleškog društvenog položaja i kroz njega vlastite profesionalne sudbine te široko usvojenog podaničkog mentaliteta, zdravstvo i liječnici danas u Hrvatskoj ne dijele društvenu poziciju koju baštine u razvijenim europskim društvima. Debelo smo društveno podcijenjeni. Oni koji odlučuju zdravstvene zahtjeve, molbe, upozorenja i prijedloge ne shvaćaju ozbiljno.

Rijetko tko se sjeća prošlogodišnjeg značajnog povećanja plaće sucima. Prošlo je glatko. O njemu se nije godinama bezuspješno pregovaralo i navlačilo s Vladom RH niti se previše razglabalo u javnosti.
Jednostavno: povišica je najavljena u listopadu, a stupila je na snagu 01.01.2019.

No, kad je u pitanju zdravstvo, ministar financija bitno drugačije rezonira: “Nitko u Vladi nije protiv povećanja plaća, ali sve skupa moramo uskladiti s mogućnostima. Ako govorimo o zdravstvenim djelatnicima, ne možemo zanemariti policajce, a isto tako kada govorimo o policajcima, ne možemo zanemariti inspektore, carinike ili učitelje ili djelatnike u kulturi.” Izgleda da se sve može zanemariti jedino kad su u pitanju suci i visoki državni dužnosnici.

Dok se u Vladi već godinama, po pitanju zdravstva, odigrava jalovi igrokaz između premijera, ministra zdravstva i ministra financija i u više navrata odgađa potpisivanje Dodatka Kolektivnom ugovoru, kadrovska devastacija hrvatskog zdravstva poprimila je zabrinjavajuće razmjere. Iz Hrvatske je na rad u inozemstvo otišlo i još uvijek se nije vratilo nekoliko tisuća zdravstvenih radnika, među kojima i oko 700 liječnika.

Takav golemi gubitak zdravstvenih profesionalaca svakodnevno osjećaju svi koji rade u zdravstvu ili su u zdravstvenoj potrebi, a nisu odgovorni za vođenje hrvatskog zdravstva i hrvatske države niti su dio društvene elite.

Odlično sredstvo za kupovanje socijalnog mira

Ovaj tjedan započeli su najnoviji granski kolektivni pregovori za sektor zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Oni prethodni neslavno su propali prije manje od mjesec dana. Aktualni materijalni zahtjevi reprezentativnih sindikata u zdravstvu, koji ne predstavljaju liječnike, toliko su mizerni da ih čak i pregovarač s druge strane pregovaračkog stola, ministar čiji paraf ništa ne vrijedi, pohvaljuje: “Sindikati su maksimalno skromni i korektni.” Svejedno, upitno je hoće li Vlada RH pristati na zatraženu mizeriju. Sindikati u slučaju neprihvaćanja njihovih zahtjeva najavljuju sindikalne akcije, uključujući i štrajk.

Povećanje liječničke plaće za par stotina kuna, ovisno o radnom stažu, statusu i specifičnosti radnog mjesta, zasigurno nije rješenje koje će umiriti nezadovoljstvo liječnika niti će zaustaviti daljnju kadrovsku devastaciju zdravstvenog sustava.

Prijetnje iole ozbiljnijim štrajkom, u slučaju neispunjavanja preskromnih sindikalnih zahtjeva, prijetnje su praznom puškom. Dosadašnji štrajkovi u zdravstvu pokazali su se kratkotrajnim, neučinkovitim i u konačnici kontraproduktivnim za štrajkaše. Štrajkati u profesionalnom okruženju kojim dominiraju ljudska patnja, bol, strah, neizvjesnost i vapaj za pomoć praktično je nemoguće. To jako dobro znaju u Vladi pa zato i inzistiraju na “vođenju pregovora na konzistentan, učinkovit i horizontalan način” ma što god to značilo.

Sve dok liječnici, svjesno omogućavaju onima koji nam određuju profesionalnu i društvenu sudbinu da, u pogledu ostvarivanja prava na zdravstvenu skrb, ne dijele zdravstvenu sudbinu običnog čovjeka, iluzorno je očekivati prijeko potrebne promjene u zdravstvu. Zdravstvo će i dalje biti odlično sredstvo za kupovanje socijalnog mira i osiguravanje pozicije na vlasti. U teoriji neograničena zdravstvena prava za sve, a u praksi pravovremena, efikasna i kvalitetna zdravstvena skrb samo za neke.

Takva stvarnost neminovno frustrira obične ljude koji svoje nezadovoljstvo iskaljuju na zdravstvenim radnicima, daleko od središta moći i onih koji su osmislili i nametnuli neodrživu zdravstvenu politiku.

Sve dok naši predsjednici, premijeri, ministri, saborski zastupnici, državni tajnici i ini drugi društveni uglednici i moćnici, tzv. društvena elita, zahvaljujući nama živi iznad zdravstvene realnosti, zdravstvo će u pogledu ulaganja i brige biti na marginama društvenog interesa. Prioriteti će se uvijek pronaći negdje drugdje. Posve razumljivo jer eliti je hrvatsko zdravstvo idealno: lako dostupno, učinkovito, kvalitetno. Upravo onakvo kakvo bi trebalo biti!

Društvenu elitu teško ćemo promijeniti, no možda ipak možemo promijeniti sami sebe!? Jer ako budemo čekali da se elita, usprkos našoj krajnjoj servilnosti, suoči s hrvatskom zdravstvenom realnošću, debelo ćemo zakasniti s krucijalnim zdravstvenim reformama koje se tiču i u interesu su svakog hrvatskog čovjeka.

Foto: Admir Buljubašić/Hina