Vukovarski heroji, malo vas je kao što je bilo malo hrabrih ljudi prije trideset godina, rečeno je na svečanosti dodjele odlikovanja braniteljima Vukovara sredinom studenog 2021. godine u Uredu predsjednika Republike Hrvatske prigodom obilježavanja 30. obljetnice 204. brigade Hrvatske vojske i 30. obljetnice Bitke za Vukovar.

Branitelja s oružjem, kako je poznato, u Vukovaru je bilo najviše između 1.800 i 2.000 i to pripadnika policije, Zbora narodne garde, HOS-a i dragovoljaca koji su dolazili iz svih krajeva Hrvatske. Bili su ustrojeni u spomenutu 204. brigadu i branili su liniju fronte dugu više od deset kilometara.

„Odlikovanja se daju za iznimne događaje samo iznimnim ljudima – vama koji ste prije trideset godina bili tamo gdje je bilo neusporedivo najteže“, poručeno im je tada. Među onima kojima je posmrtno dodijeljeno odlikovanje Red Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u Domovinskom ratu bio je i Nenad Sinković.

Rođen je 8. veljače 1965. u Zagrebu kao drugi sin Ivanke rođ. Šćuric i Julijusa Sinkovića. Otac mu je umro kad mu je bilo dvije godine, pa je majka njega i starijeg mu brata Ivana podizala kao samohrana. Osnovnu školu je pohađao u Varšavskoj ulici, a potom je završio srednju školu za strojobravara.

Kao mladić dosta je putovao, često se ne bi javljao svojima, no oni bi znali da će se uskoro pojaviti na kućnom pragu. Krajem 1988. to je njegovo odsustvo, bez da su znali gdje se nalazi, bilo prilično dulje te su se njegova majka i brat Ivan bili zabrinuli.

No, nakon nekoliko mjeseci javio im se i rekao da je pristupio u francusku Legiju stranaca. U toj postrojbi je uz uvježbavanje vojnih vještina bila i stroga disciplina. Oni koji su prošli obuku, potpisivali bi ugovor na pet godina, mijenjali su ime i sve osobne podatke.

Tek nakon isteka tog roka mogli su vratiti stare dokumente. Za francuske interese sudjelovali su u vojnim misijama uglavnom u afričkim ili prekomorskim zemljama. Kada je sredinom 1991. velikosrpski agresor pokrenuo brutalne napade na Hrvatsku, veliki broj Hrvata iz Legije stranaca se samoinicijativno vraćao u domovinu kako bi sudjelovao u obrani zemlje.

Tako je i Sinković u ljeto 1991. stigao iz Francuske i prijavio se policiji u Rijeci. Bio je bez dokumenata, objasnio im gdje je bio i kazao da mu ostatak obitelji živi u Zagrebu. Njegov stariji brat poslije je rekao kako je Nenad brzo napravio nove osobne dokumente i samo im rekao: „Idem u Vukovar“. Kaže da je odmah otišao s prvim kamionima pomoći i dragovoljcima koji su išli u tom pravcu.

No, dodaje njegov stariji brat, prvi put je pogriješio, jer su išli na neko drugo odredište. On se vratio kući i pričekao odlazak druge skupine. I ubrzo se to i dogodilo. Zajedno s drugim dragovoljcima koji su s kamionima dovozili pomoć pojavio se u Vukovaru 5. kolovoza te 1991.

Nadređeni se sjećaju da su tada bili sretni jer im je došao netko tko je imao vojna znanja. Cijenili su i dolazak dragovoljaca bez vojnog umijeća, ali oni koji su ga imali, bili su veliki dobitak za obranu grada. Međutim, već na prijemu pred komisijom u prostorima vukovarske Gimnazije, umalo nije sve palo u vodu. Naime, ispostavilo se da je bio alergičan na komarce.

„Zamislite, alergičan je na komarce. Nismo ga htjeli odmah primiti, ali nismo mu to htjeli odmah priopćiti. Znate, Vukovar je pun komaraca, što da sad radimo s njim? No, kako se situacija na bojištu pogoršavala odmah se uključio u borbe i vrlo brzo postao nezamjenjiv“, prisjećaju se njegovi nadređeni.

Bio je raspoređen u 4. bojnu 204. brigade ZNG-a, i već je na početku sve impresionirao svojim akcijama. Čim je malo upoznao crtu bojišnice, govore, odmah je krenuo u izvidničke akcije. Nije mu bio problem samostalno ići u izviđanja u neprijateljsku dubinu, postavljati zapreke u minskim poljima i osiguravati hrvatske položaje. 

„Ubrzo se pokazao da je prvo ime naše bojne. Pravi čuda čovjek! Sve kuži, sve zna“, kažu za njega njegovi suborci. Bio je individualac, uglavnom je išao sam. Ulazio bi u pozadinu neprijatelja, obavljao zadatke i vraćao se. Nije puno govorio. Dobio je nadimak – Legija.

“Već kod prvog našeg susreta, vidio sam da je on izraziti individualac. Rekao mi je da ima nešto obaviti, sjeo u svoj žuti FAP 20/26 i pod punim gasom otišao. Poslije sam vidio da je on sve zadatke rješavao sam, i to uvijek sa stopostotnim uspjehom”, zapisao je o njemu pomoćnik vukovarskog zapovjednika za inženjeriju.

Njegovi nadređeni posebno su bili oduševljeni njegovim rukovanjem protuoklopnim sredstvima. Srpski agresor je imao svu silu tenkova i oklopnih transportera koji su izazivali strah i upravo vojnici poput Sinkovića su braniteljima bili potrebni kako bi im pokazali da se i protiv takve sile može učinkovito boriti.

Tu je njegovo iskustvo i hrabrost bilo dragocjeno. Postavljen je za vođu inženjerijske postrojbe. „Bio je nenadmašni lovac na tenkove na neprijateljskom području“, opisali su ga. Kad je počeo opći napad bivše JNA i srpskih postrojbi na Vukovar 14. rujna Sinković je uništio jedan tenk i oštetio dva transportera. Ukupno je onesposobio sedam oklopnjaka.

O njegovu značaju za obranu grada puno govori i izjava šefa ratnog saniteta u Vukovaru dr. Juraja Njavre. “Čuda je činio. Vječito je bio nasmijan, kad god je mogao, došao bi u bolnicu javiti se. To su oni ljudi tihi po prirodi koji ne pričaju što rade, a ogromno urade… Sve je znao, sve je umio, hvala Bogu da je došao u Vukovar. Vukovar je nagrađen s Legijom, toliko je dobra učinio za Vukovar…”, kazao je.

A onda je sredinom rujna tijekom jakog neprijateljskog napada skupina od pet neprijateljskih vojnika tijekom noći neprimijećeno prošla kroz crte obrane na Mitnici i zauzela jednu kuću, a da to branitelji nisu znali. Među njima su bila i dvojica iz Vukovara koji su dobro poznavali teren, pa su ih proveli između hrvatskih položaja. Trebali su biti diverzantska prethodnica većim snagama srpskog agresora koji se spremao zauzeti taj dio grada.

Snajperima su pucali po braniteljima i onima koji su se kretali u blizini stvarajući nemir jer za njih nitko nije znao. Branitelji su počeli ‘češljanje’ tog područja. Kada su 17. rujna dvojica specijalaca krenula provjeriti jednu sumnjivu kuću, jedan je išao s prednje strane, a druge kroz dvorište, ubijeni su. Pri zauzimanju položaja oko kuće još je jedan branitelj pokošen rafalom.

Među onima koji su u večernjim satima došli u ispomoć suborcima na Mitnici bio je i Sinković. Bila im je to četvrta akcija toga dana. Tamo su zatekli veću grupu ljudi, od kojih su neki plakali. Trojica branitelja bila su mrtva oko kuće, nisu ih mogli izvući. Neprijatelj se uvukao u kuću i nitko im nije mogao prići.

Kad su stigli u blizinu te kuće, Sinković je suborcima rekao da ide izvidjet situaciju. Planirali su da jedan branitelj ubaci nekoliko kilograma eksploziva, vitezita, u kuću dok bi ga drugi puščanom vatrom pokrivali. No, taj plan je propao jer je Legija procijenio da može sam. Prije nego što su ostali došli, uletio je u kuću ne čekajući nikoga, bacio je bombu i ispalio nekoliko rafala.

„Pristigavši na mjesto događaja, srčan i neobuzdan kakav je bio, donio je pogrešnu procjenu. Po dolasku je, ne čekajući nikoga, potpuno sam pojurio u kuću u kojoj se utvrdio neprijatelj, pri ulasku unutra ubacio bombu te ispalio nekoliko rafala“, opisuju njegovi suborci ono što se događalo.

Nažalost, poginuo je. Kada je sutradan svladana neprijateljska grupa u kući je pronađeno tijelo Nenada Sinkovića sa smrtonosnim ranama u predjelu glave i vrata. Tako je život za domovinu dao jedan od najhrabrijih i najsposobnijih junaka obrane Vukovara, samozatajni Zagrepčanin. Imao je 26 godina.

I neprijatelj ga je upoznao jer je znao preko Motorole razmjenjivati s njima poruke. Govore da je imao specifičan glas i purgerski naglasak kojeg nitko nije mogao kopirati. Preko Motorole bi im nakon svojih akcija upućivao poruke: „Ovdje Legija, vrati mi moje igračke“. Njegove su pak igračke, pojašnjavaju, bile minsko-eksplozivna sredstva.

„Kad sam njega izgubio kao da sam rođenog brata izgubio. Nisam ni plakat mogao. Suze pustit, a sve u meni puca od boli. Ne zna čovjek što bi od muke“, rekao je njegov nadređeni dodajući da je Sinković, s kojim je bio nerazdvojan, bio nosilac akcija i bitki, nije bilo puno takvih.

Njegova majka nije mogla prihvatiti činjenicu da je poginuo. Nadala se kako će se odnekud pojaviti nakon dugog izbivanja, kao što je to i ranije činio. Kada su 1998. s dovršetkom mirne reintegracija hrvatskog Podunavlja počele ekshumacije na vukovarskom groblju, od stresa je upala u dijabetičku komu i ubrzo potom preminula.

Sinkovićevi posmrtni ostaci, kao ni oni njegovog suborca koji je poginuo u istoj akciji, ni do danas nisu pronađeni kako bi nakon identifikacije bili dostojno pokopani. Došao je u zemlju kad je bilo teško i otišao se boriti tamo gdje je bilo najteže. Svojim vojnim umijećem i hrabrošću dao je značajan prilog da Vukovar izdrži toliko dugo na braniku domovine.

Samozatajni purger ostavio je duboki trag. „Gubitak takvog heroja bio je nadoknadiv“, rekli su njegovi suborci.

Foto: Privatna arhiva

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.