U sportskom svijetu dovoljno je reći Branko Cikatić. Svatko tko iole prati sport zna da se radi o jednom od najvećih sportaša na našim prostorima.

Rođen je 3. listopada 1954. u Splitu. Bio je prvi pobjednik turnira K-1 Grand Prix u Japanu 1993.

Branko Cikatić bio je istaknuti profesionalac u kick – boxingu i tajlandskom boksu. U amaterskom kick – boxingu bio je svjetski prvak 1981. godine, a europski prvak 1979., 1980., 1981., 1982. i 1983. godine. Nastupajući kao profesionalac, bio je svjetski prvak 1987., 1988., 1989. i 1992. godine, a europski prvak 1986. godine.

Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora, razmijevajući da u prvoj godini samostalnosti Hrvatska nema svoja veleposlanstva ni konzulate, nego samo nekoliko ureda, odlučuje 23. rujna 1991., uspostaviti počasne dužnosti u sportu – poklisara – ambasadora. Tako je Branko imenovan za poklisara u Njemačkoj, javlja Slobodna Dalmacija.

Ukupno trinaest puta bio je svjetski prvak u raznim disciplinama. Svoj sportski put započeo je u karate klubu Solin, potom u karate klubu Hajduk iz Splita, gdje jedno vrijeme obnaša dužnost tajnika.

ranko je vrlo cijenjen i popularan u sportskim krugovima. Ovoj konstataciji, ide u prilog i tekst koji je o Branku Cikatiću u knjizi Velikani hrvatskog sporta, napisao autor knjige,  Damir Škaro: «Branka sam upoznao 1987. godine u vrijeme priprema za Mediteranske igre u Latakiji (Sirija).

Kako su mi odbili sparirati svi srednjaši, poluteškaši, pa čak i teškaši, morao sam potražiti sparing partnere izvan reprezentacije. Branko je vrlo korektno ponudio pomoć u granicama svoje moći i znanja, budući da se i on pripremao za neki meč u full contactu. Nakon Mediteranskih igara, gdje sam osvojio zlatnu medalju, ponudio sam mu da se nastavimo zajedno pripremati, on za svoj meč, a ja za Svjetski kup, koji se krajem godine održavao u Beogradu. On je to sa zahvalnošću prihvatio, a meni je jako dobro došao.

Godine 1990. Branko se preselio iz Solina u Zagreb i počeo trenirati u dvorani Boksačkog kluba Kralj Tomislav, čiji sam bio osnivač i predsjednik. Zajedno smo krenuli u sportsku satniju Hrvatske vojske, zajedno kupovali uniforme u Njemačkoj i vozili ih u Osijek. Organizirali smo, 1991. godine u Zagrebu, meč za poginule redarstvenike u Borovu Selu. Mogu reći da je zapravo nevjerojatno koliko se topline i blagosti krije u tako opasnom sportskom borcu. Nakon toliko godina druženja, mogu slobodno reći da je Branimir – Branko Cikatić, najfanatičniji sportaš kojeg sam sreo u životu, pravi «ovisnik» o sportskim treninzima. Bez svakodnevnog treninga Branko se osjećao zbunjeno i izgubljeno.»

Branko Cikatić, ili u Solinu Masa, nikada nije skrivao svoje izuzetno domoljublje, stoga je Hrvatski Tigar, u vrijeme najtežih dana za Domovinu, prenosio istinu o Hrvatskoj i Domovinskom ratu diljem svih kontinenata, naglašavajući ulogu hrvatskih sportaša kao svojevrsnih hrvatskih veleposlanika u promicanju pravedne istine o Hrvatskoj. Tako je mučeničke 1991. hrvatske godine jednom izjavio: «U Japanu, Tajlandu i Koreji nisu čuli za Hrvatsku, ali zato većina zna za Ivaniševića, Kukoča i mene. Upravo zbog toga, posebna čast i motivacija je boriti se pod hrvatskom zastavom».

Tužnu vijest potvrdio nam je predsjednik Hrvatskog saveza tajlandskog boksa Mario Franić, njegov prijatelj i kolega.

– Bio je najveći na ovim prostorima. Ujedno je i svojim radom pomogao da se isprofilira mnogo velikih boraca. Cikatić je bio neponovljiv – rekao nam je Franić.

Dugo se Cikatić posljednjih godina borio sa zdravstvenim problemima, trombovima koji su izazvali plućnu emboliju, potom i sepsom. U jednom trenutku zbog toga već se tada prije dvije godine predviđalo ono najgore, zbog svih problema sa zdravljem bio je prikovan za krevet, ali se Cikatić u svom duhu nije dao. Ovu borbu na koncu ipak nije mogao dobiti.