Pet osoba srpske nacionalnosti s područja Vukovara privedeno je u četvrtak u ranim jutarnjima satima na obavijesne razgovore. Dvojica od njih privedena su zbog sumnje da su prije 27 godina, tijekom 1991. počinili ratni zločin, a ostala trojica stoga jer možda imaju informacije o počiniteljima zločina. Policija je priopćila da se provodi kriminalističko istraživanje te da će više moći reći tek kada se ono završi.
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ustvrdio je da su ova privođenja rezultat rada radne skupine koju je glavni ravnatelj policije osnovao „prije nego što su se dogodili neki prosvjedi i procesi u Hrvatskoj“. Ministar je aludirao na prosvjed koji se u Vukovaru, na inicijativu gradonačelnika Ivana Penave, održao 13. listopada, a s kojeg su prozvane hrvatske državne institucije zbog nekažnjavanja ratnih zločina.
Božinović sada kao uspjeh iznosi podatak da je spomenuta radna skupina podnijela nekoliko kaznenih prijava za zločine na Ovčari. Dakle, ukupni pravni rezultat u vezi s procesuiranjem tih strašnih zločina nad ranjenicima iz vukovarske bolnice, i to 27 godina kasnije, su tri kaznene prijave. Nitko zbog zločina na Ovčari nije u zatvoru, nitko nije osuđen u odsutnosti, nikome se trenutno ni ne sudi.
Uostalom, kako bi to i bilo moguće kada je, kako je rekao Penava, predmet Ovčara otvoren tek prošle godine. Sada te tri prijave mogu biti prihvaćene ili odbačene, ovisno o dokazima i svjedocima. Nevjerojatan je to rezultat rada hrvatskog pravosuđa ne samo kada je u pitanju Ovčara nego i druga stratišta u samom Vukovaru, za što također gotovo nitko nije odgovarao.
Penavin savjetnik za branitelje Tomislav Josić na tom prosvjedu je rekao da institucije nisu napravile što su trebale, iako je prikupljeno dovoljno dokaza i svjedočanstava. „Kad bi i postojale snimke videokamera, vjerujem da ne bi nikoga procesuirali”, rekao je rezignirani Josić.
Ali nije tako samo u vezi s Vukovarom, čije teške rane najviše vape za pravdom. I žrtve s brojnih drugih stratišta po Hrvatskoj ostale su bez pravne zadovoljštine. Nikome zapravo nije jasno zašto se to dogodilo. Kad je riječ o istoku Hrvatske, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman je u okviru mirne reintegracije pristao na aboliciju za oružanu pobunu.
Istina je i kako je prijelazni upravitelj Jean-Paul Klein širio krug aboliranih od vrha tamošnje paradržavne vlasti pa naniže. Međutim, ta abolicija nije, ili barem nije trebala značiti i aboliciju za ratne zločine. Bilo je dovoljno vremena nakon završetka tog procesa da se odgovorni koji imaju svoje ime i prezime i zločin za koji ih se terete, privedu na sud. To tim više jer se većina imena počinitelja tih najtežih zločina u međuvremenu doznala.
U Vukovaru je to posebno bilo bolno jer su žrtve, kako smo uostalom čuli iz njihovih iskaza na samom prosvjedu, bili prisiljene sve ovo vrijeme hodati ulicama s onima koji su počinili zločine nad njihovim najbližima, ili u slučaju zločina silovanja, nad njima samima. To ih je dovodilo u ponižavajuću situaciju i zato je prosvjed u Vukovaru bio više njihov krik da institucije hrvatske države konačno počnu djelovati kako bi dobili makar i kasnu zadovoljštinu.
Po svemu sudeći, da nije bilo prosvjeda ne bi bilo ni ovih privođenja u Vukovaru vezano za ratne zločine, iako ih ministar Božinović pripisuje radnoj skupini koja, rekao je, radi vrlo ozbiljno i temeljito. Kad bi radili kao i njihovi prethodnici iz ranijih radnih skupina koje su se bavile tim pitanjem onda im, kako je to kazao Penava, ni sve vrijeme ovog svijeta ne bi bilo dovoljno da nešto naprave. Dakako, istrage, eventualne optužnice i kasniji sudski procesi trebaju biti transparentni s presudama koje će izdržati moguće preispitivanje viših pravosudnih instanci pa i onih europskih.
Prema prvim reakcijama, sami Vukovarci su dosta skeptični.
Naslušali su se dosad svakakvih obećanja i više ne vjeruju puno nikome. No, baš zbog njih, istinskih junaka hrvatskog rata za neovisnost, nadati se je da se konačno krenulo u smjeru koji bi kroz određeno vrijeme barem dijelu vukovarskih žrtava donio pravdu. Za obitelji nestalih važno je i privođenje onih koji bi mogli dati informacije gdje su njihovi najbliži. Toliko dugo ih traže da su već izgubili nadu da će ih moći pokopati i zapaliti im svijeću na grobu.