Vlada Unsko-sanskog kantona u okolici Bihaća u Bosni i Hercegovini donijele su odluku o tzv. kućnom redu, kojim se pored ostalog ograničava kretanje migranata na javnim površinama od 22.00 do 6.00 sati. Ukoliko se u tom vremenu migranti, koji su prije toga registrirani o nekom od prihvatnih centara, zateknu na ulici, njih se vraća u krug centra u kojem su registrirani. Nakon niza bezuspješnih apela prema državnim institucijama BiH da se pomogne Unsko-sanskom kantonu, uvođenje policijskog sata je po riječima glasnogovornika Policije Ale Šiljdedića bilo jedino moguće rješenje kako bi se bar malo normaliziralo stanje u ovom kantonu, piše DW.

Situacija svaki dan sve teža

“Svaki dan imamo incidentne situacije, ali ništa nije alarmantno. Prijavljena su kaznena djela za koje se sumnja da su u njima sudjelovali migranti, ali nemamo masovnih narušavanja reda i mira”, kaže Šiljdedić. No to se vrlo lako može promijeniti. “Ove mjere su počele davati rezultate, ali priliv novih migranata je svakodnevan, a kapaciteti za prihvat su smanjeni. Za sad su stvari pod kontrolom ali vidjet ćemo do kada”, rekao je glasnogovornik MUP-a Unsko-sanskog kantona (USK).

Kapacitet za prihvat je oko 3.200 ljudi, a trenutno oko pet tisuća migranata boravi na teritoriji USK, što u prihvatnim centrima, što oko njih i u privatnom smještaju. Uz to svaki dan pristiže 100 do 150 novih migranata. Međutim nakon odluke o uvođenju “kućnog reda”, dakle policijskog sata, veći dio migranata nego što je to uobičajeno, krenuo je put granice s Hrvatskom, preko Plješevice. Oni, s kojim smo razgovarali, kažu da nakon ove odluke nemaju razloga za čekanje, budući da im se ne dozvoljava slobodno kretanje po gradu, a u prihvatnim centrima su uvjeti za život nemogući.

Prelazak u Hrvatsku zovu “the game”

Prije nego što je krenuo na “game”, kako zovu put preko Plješevice ka Hrvatskoj, a nakon odluke kantonalnih vlasti o ograničenju kretanja, Tahir iz Pakistana bio je ispred prihvatnog centra “Bira” u Bihaću. “Ne dozvoljavaju nam da odemo do dućana, nema hrane. Ne dozvoljavaju nam da izađemo, kao pod kaznom smo ovdje.” Tahir je i pun gorčine prema ponašanju djelatnika Međunarodne organizacije za migracije (IOM): “Oni dođu na kratko i žele se slikati kako nam jednom dnevno daju hranu, žele pokazati da su dobri. Mi ne želimo biti zatvorenici. 14 puta sam prelazio hrvatsku granicu, izgubio sam sav novac. Ne znam što da radim dalje.”

Tražili smo odobrenje od IOM-a za ulazak u kampove ali ga nismo dobili, tako da se nismo mogli uvjeriti u kakvom su stanju smještajni kapaciteti. Sve više je glasina da novca za migrante ima ali se ne raspoređuje kako bi trebalo. Inače svi objekti u kojima borave migranti u Unsko-sanskom kantonu su pod zakupom, poput Hotela “Sedra” nadomak Cazina ili hale tvornice “Bira”. Novac za te zakupe stiže iz međunarodnih fondova, no na terenu se šire brojne glasine o tome da ga se neracionalno troši.

Zbog prenapučenosti postojećih prihvatnih centara su kantonalne vlasti donijele odluku da migrante izmjeste na Vučjak, mjesto desetak kilometara od Bihaća prema hrvatskoj granici. Takav plan usvojio je i Savjet ministara BiH, a ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio nam je u telefonskom razgovoru da ne očekuje veće probleme prilikom realizacije ovog projekta.

Magnet zbog blizine Hrvatske granice

Međutim, radi se o bivšoj deponiji smeća gdje postoji mogućnost isparavanja velike količine metana i ostalih štetnih tvari. Na to su upozorili i predstavnici EU u BiH. Jedan drugi argument protiv otvaranja migrantskog centra u Vučjaku je formulirao Lars-Gunnar Wigemark, predstavnik EU u Bosni i Hercegovini: “Problem Vučjaka je što se nalazi na samoj granici s Hrvatskom, a samim tim i s EU. To će imati efekt magneta koji će samo privlačiti migrante da tu borave, ne bi li prešli granicu. Ovo je odgovornost BiH ali i EU, moramo rješenje zajednički tražiti”. Neki u BiH to shvaćaju i kao upozorenje da bi zemlja mogla ostati bez 13 milijuna eura pomoći za smještaj migranata, ukoliko se nastavi s realizacijom projekta u Vučjaku.

Slobodan protok ljudi i njihovo prihvaćanje čini se da nije opcija za Europsku uniju, i ne izgleda da bi to u skorije vrijeme mogla postati. Projekti koji se trenutno realiziraju imaju za cilj te ljude zaustaviti na granici s EU. U međuvremenu na tom poslu u suradnji s hrvatskom policijom djeluje i FRONTEX, Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu, dok je u slučaju BiH ta granica porozna cijelom svom dužinom.

Ipak, u USK neće odustati od Vučjaka kao lokacije za smještaj migranata. Premijer Kantona, Mustafa Ružnić kaže da su radovi na terenu već počeli. „Dali smo podršku i poštujemo odluke Gradskog vijeća Bihaća. Nastavljamo u tom pravcu. I Ministarstvo sigurnosti BiH je dalo jednoglasnu podršku da Vučjak bude privremena prihvatna lokacija. Dio sredstava je već upućeno prema gradu”, kaže Ružnić.

Građani Bihaća: “Ovo je katastrofa”, “ne možemo više, shvatite”,

I građani Bihaća se slažu s ovom odlukom. Ogorčeni su što nadležni organi, po njihovom mišljenju, već mjesecima ne poduzimaju ništa kako bi se ovo pitanje trajno riješilo, budući da je sigurnosna situacija narušena. „Ovo je katastrofa, mi ne znamo više što da radimo. Možda je deportacija jedan od načina kako prevladati ovaj problem, iako znam da nije humano ali ne možemo više, shvatite”, kaže Bajro Grozdanić iz Bihaća. “Čovjek ga ne može istjerati iz svog dvorišta. Strašno. Ne mogu reći da je gore nego rat ali je nemoguće živjeti. Oni imaju svoje ratove između sebe i samo čujete neko napao nožem nekoga ili slično. I što imamo od toga ako se izmjeste u Vučjak, opet će doći tu u grad. Ružno je reći ali ovo je postalo neizdržljivo. Ne vidim izlaz”, očajan je Grozdanić.

Izlaz ne vidi ni državna vlast koja se za sada „ne miješa” u cijeli slučaj, već je sve prepustila kantonalnim vlastima. S te se strane pak sve češće spominje jedna nova opcija: stvaranje neke vrste obruča oko Unsko-sanskog kantona i zatvaranje kantonalnih granica, jer su prihvatni kapaciteti odavno prešli svaku granicu, a vlast nema načina da se sama bori s ovim problemom. No kako bi taj “obruč” mogao izgledati, po kojoj bi ga se zakonskoj osnovi moglo uspostaviti i kako bi se sve to operacionaliziralo – na ta pitanja za sada nema odgovora. Možda se ipak prije svega radi o izrazu nemoći i očaja.

Foto: Željko Draženović/Hina