Gošća emisije Nedjeljom u 2 bila je Slavenka Drakulić, jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica, publicistkinja i novinarka. Govorila o problemima Europske Unije, o životu u Švedskoj, feminizmu nekad i danas te kako vidi Hrvatsku iz strane perspektive.

Na pitanje kakav je život za nju danas, u odnosu na 17 godina ranije kad je gostovala prvi put u emisiji Nedjeljom u 2, odgovorila je da je bolji.

– Zato jer sam tada, par mjesecu nakon gostovanja, dobila novi bubreg. Od anonimne donorice. Naravno, knjigu sam napisala isti čas, htjela ne htjela. Istražila sam kasnije slučajeve, njen, ali i druge, tog altruističnog, dobrovoljnog, anonimnog donatorstva. Nastavila sam pisati. Napisala sam 6, 7 ili 8 knjiga. Za mene je život od tada bio bolji, a kakav je generalno… pa svašta se i tu događalo., rekla je na početku emisije. 

Objasnila je što za nju znači da je pisanje moranje.

– Samo sam par godina kada sam bila profesorica u gimnaziji prestala pisati. Nakon toga sam odmah nastavila. Mislim da čovjek ne treba pisati ako baš ne mora. Novinar, naravno mora profesionalno, ako je odabrao to za profesiju. Meni je novinarstvo bilo neizmjerno važno za ovaj drugi rad, spisateljski, jer te nauči disciplini. Što je najvažnije. To svi znamo i to je toliko banalno. Uvijek je 95 posto rada i to malo talenta. Disciplina i koncentracija dolaze od novinarstva. I ja se nikad nisam prestala time baviti niti sam to željela. U tom smislu moranje, rekla je.

– Kad sam ja svojedobno predavala kreativno pisanje, uvijek sam govorila: “Nemojte pisati ako nemate stvarno neku jaku potrebu da pišete, nemojte, jer vam se u krajnjoj liniji ne isplati. Ima vrlo malo pisaca na svijetu kojima se to stvarno isplati, u financijskom smislu ili slave, ili čega. Inače ja mislim da je bolje raditi u banci, na sudu, biti profesorica, jer za ovo mora biti neki drugi motiv. S druge strane vidim da ima puno mladih pisaca, iako su honorari mali, znači nešto u tom moranju ima, naglasila je.   

Rekla je da ne vjeruje u pisanje kao misiju.  Umjetnost je jedino područje ljudske slobode i treba biti oslobođeno od moranja, istaknula je Drakulić.

– Međutim, ako to utječe na tebe da ti mijenjaš svoj život, to je druga priča. Za mene je književnost nešto što mora ostaviti neki talog, neki trag. Ne mora artikuliran ni definiran, ali nešto u meni mora ostati od toga što sam pročitala i to je onda važna i dobra knjiga, kazala je.

Smatra da se promijenila cijela kulturna paradigma od pisane riječi ka vizualnom.

– Kompletna nova tehnologija ljude vodi u vizualno. I mene zanima na koji način će to utjecati na književnost, hoće li biti isto ili različito? Na koji način će tehnologija utjecati na mozak, na djecu? O tome već postoji puno, puno istraživanja. To mi se čini strahovito zanimljivim područjem, istaknula je.

– Svi danas u ruci imaju neki “gadget”. Pamćenje se mijenja. Ja danas ne znam nijedan broj više napamet, rekla je. Ta kulturna paradigma određuje, pisanje, kulturu, sve danas, dodala je.

Vrlo loše iskustvo s koronom
– Zatekla me u Švedskoj, u travnju. Završila sam mjesec i pol dana u bolnici, od toga tjedan dana na respiratoru. Jednu noć je baš bilo kritično. Uglavnom se toga ne sjećam, ali sjećam se buđenja. I to iskustvo bih htjela prenijeti. Od tog buđenja do izlaska iz bolnice ja sam pratila, naravno koliko sam mogla, fizičke efekte od čega je apsolutno najstrašnije od svega što sam dosad iskusila, nije bol, nego ta strašna, skoro neopisiva, nemoć. To je jedna iscrpljenost na rubu života u smislu da ja ne bih uopće ni pokušala dohvatiti čašu sa stola. Mobitel koji su mi dali, nisam mogla podignuti, ništa. To stanje, koje je stanje života, ali istovremeno, neka vrsta paralize. To je trajalo dosta dugo. I ta upitnost – koliko ćeš se ti oporaviti i hoćeš li? Taj strah, kao da sam unaprijed iskusila neko predsmrtno stanje, tako sam se osjećala. I to ne bih nikome živom poželjela, rekla je.

Došla je do zaključka da su tri glavna razloga zbog kojih se neki ljudi neće cijepiti.

– Manjak solidarnosti, koja je povijesno bila u domeni države, nepovjerenje u znanost i meni najzanimljivija – socijalni mediji. Koji je vic sa socijalnim medijima? Postali su jako utjecajni, a imaju, neću reći manu, nego osobinu da vi na socijalnim medijima možete tvrditi bilo što, a ne morate ništa dokazivati ni argumentirati. Fenomenalno. I ljudi u to vjeruju. A zašto? Po mom mišljenju iz straha. Jer vi danas ne znat kuda biste posegnuli za nekakvom istinom koja nije fake news i da bi bili sigurni da to što čujete, da je istina. TO je nesigurnost u postojeći svijet, u istinu, vrijednosti koje su prije postojale, rekla je.

– Imam sad rješenje, ali zakašnjelo pa nije rješenje. Da sam ja bila neko i nešto na tom području ja bih bila uvela plaćanje za cjepivo. Jer je kod nas sve stvar prestiža. Onda bi se ljudi cijepili, ali kad dolazi besplatno, od države…

Dobar dio emisije kritzirirala je mađarskog premijera Orbana, dok je hvalila Angelu Merkel.