Poznati informatički stručnjak Lucijana Carić u svojoj analizi otkriva koje je greške napravio policajac Marko Smažil koji je ubio studenticu Mihaelu Berak.
“Ne ulazeći u sve kontraverze i nelogičnosti oko kaznenog djela ubojstva Mihaele Berak za koje je osumnjičen policajac Marko Smažil – gdje će hrvatsko pravosuđe (takvo kakvo je) dati konačan sud, incidenti nastali nestručnim i/ili nesavjesnim rukovanjem vatrenim oružjem zapravo su vrlo česti.
Najveći broj prođe bez smrtnih ishoda, ozljeda ili neke druge bitne posljedice pa shodno tome najčešće bude zataškan, nespomenut i zaboravljen. Više od jedne osobe dnevno u US smrtno strada zbog slučajnih/neželjenih opaljenja vatrenog oružja, a prema nepotpunim podacima samo policijske snage, pretpostavljeno bolje obučene od opće populacije, imaju u prosjeku jedno slučajno opaljenje dnevno.Moderni pištolji konstruirani su i namijenjeni za nošenje s metkom u cijevi, vrlo često bez klasične kočnice. No njihov je udarni mehanizam zapravo uvijek zakočen i oslobađa se tek početkom pritiskanja okidača. Neki imaju sigurnosni element na okidaču pa pritisak mora biti čist i frontalan, a ne lateralan uslijed zapinjanja i sličnog.
Neki imaju osigurač na dršci koji omogućava pucanje tek ako se oružje sigurno drži u ruci. Pored toga postoje i sigurnosni indikatori – indikator zapete udarne igle i indikator metka u ležištu. Ovi indikatori su vizualni i taktilni te postavljeni da budu vidljivi kada se gleda “preko” oružja.Sve to nije dovoljno izostane li kvalitetna prethodna i naknadna obuka. Standardna sigurnosna procedura je 1) vađenje okvira, 2) povlačenje zatvarača i izbacivanje metka iz cijevi (zatvarač se može povući i više puta, pogotovo ako metak nije očigledno izbačen), vizualna i/ili taktilna provjera kako nema metka u cijevi, 4) sigurnosno okidanje (obično prema pripremljenoj zaštiti, podu ili drugom neutralnom i sigurnom smjeru).Problem je što ljudi pogriješe u redoslijedu i prvo povuku zatvarač, nakon toga izbace okvir i posljedično nastave rukovati sada punim i zapetim oružjem kao praznim i sigurnim. Zato uvijek, baš uvijek, nakon izbacivanja okvira treba ponovo povući zatvarač.
Dođe li do ovakve greške jedini sigurnosni mehanizam koji čini razliku i predstavlja upozorenje je indikator metka u ležištu, ako postoji. No to je jako mala i često ne tako očigledna razlika. Neki pištolji imaju sigurnosni mehanizam koji onemogućuje pucanje kada je izvađen okvir, ali ovo rješenje pored očite prednosti nudi i određene nedostatke jer i dalje ne sprečava neoprezno rukovanje. Vratite li prazan okvir u takav pištolj, prethodno misleći kako ste ga ispraznili – ali niste, i dalje ćete rukovati napunjenim i zapetim oružjem kao praznim i sigurnim. Zato ne postoji ništa bolje od ispravno provedenih sigurnosnih procedura.Jedan od standarda, silom prilika, uveli su Izraelci.
Na počecima svoje države imali su svu silu raznoraznog oružja s različitim sigurnosnim funkcionalnostima. Zato su univerzalizirali princip kako prazno oružje ne puca i uveli standardno nošenje oružja bez metka u cijevi, danas poznato kao Israeli carry. Nestručno mislim kako je ovaj način danas, razvojem ručnog vatrenog oružja, dosta arhaičan mada se i dalje nemalo aktivno koristi.Također važno pravilo je da prst nema što raditi na okidaču osim kada zaista treba pucati, bilo u kontroliranim uvjetima (recimo dry-drill), na obuci ili kada je upotreba oružja postala neizbježna.
U stresnim situacijama može doći do nekontroliranog grčenja mišića i posljedično do neželjenog opaljenja, a to se dešava i profesionalcima. Pored toga, izvlači li se oružje neispravno, s prstom na okidaču, lako može doći do slučajnog opaljenja, nakon čega metak može završiti u nozi ili nekim puno osjetljivijim mjestima korisnika nosi li pištolj za pojasom. U legendarnom Black Hawk Down, Hoot (Eric Bana) na primjedbu kapetana Steela (Jason Iaaacs) kako mu oružje nije zakočeno, pokazuje svoj prst i odgovara – ovo je moja kočnica. Naravno, Hoot je vrhunski obučeni elitni profesionalac, a u biti to je i odgovor na sigurnosna pitanja – kvalitetna kontinuirana obuka.
Da je Marko Smažil iole obučeni profesionalac nikad ne bi nekome pokazivao rukovanje oružjem tako da se ta osoba nalazi ispred njega na liniji cijevi. Također, da je iole obučeni profesionalac znao bi ispravno provesti proceduru pražnjenja oružja i nikad se ne bi “igrao” ili “hvalio” baratanjem oružjem u koje je ubacio napunjen okvir. Naravno, da je iole obučeni profesionalac znao bi kako svojim ponašanjem, slučajnim ili namjernim, ne smije baciti ljagu na instituciju kojoj pripada.
Dodatna strana priče je institucija, jer da imamo obučenu profesionalnu policiju onda bi se vjerojatno puno teže desilo da čujemo nekoliko varijanti slučaja unutar kratkog vremena, ne bi se službenim kanalima davale “finalne” izjave o slučaju, niti bi se javno miješalo u rad DORH-a, a policijski službenici ne bi medije punili zato što su slučajno (ili sluĆajno) pucali po djevojkama, prijateljicama i građanima”, piše Lucijan Carić.
Naslovna fotografija: Mihaela Berak/ Društvene mreže