Gost emisije Razgovor s razlogom bio je istraživački novinar i pisac Drago Hedl. Ovaj put s njim nismo razgovarali o novinarstvu i aferama koje redovito otkriva. Povod nam je bila njegova knjiga “Matija”, koja ovih dana izlazi iz tiska.

Knjiga “Matija” govori o iskrenoj, toploj, ali i vrlo bolnoj ispovijesti oca koji je ostao bez sina, a istodobno je i poruka da bi ovaj svijet bio mnogo bolje mjesto kad bi u njemu bilo više razumijevanja, bliskosti i empatije, a manje kompetitivnosti i borbe za uspjehom i priznanjem.

Hedl piše mnogo – od novinarskih tekstova do knjiga i romana i to je prije svega o drugima i tuđim životima. U ovoj, najnovijoj knjizi progovara o sebi i svojim bližnjima, svojim mislima i osjećajima.

– Uvijek je lakše kad govorite o nekom drugom. Kad dodirnete temu svog života, svojih bližnjih, osoba koje su vam drage, koje poznate, onda morate biti jako oprezni, ali ne u mjeri da bi vam taj oprez bio izgovor da ne budete iskreni, istaknuo je Hedl, javlja HRT.

Dodaje da je pisati o sebi, događajima iz svojeg života vrlo osjetljiva tema – treba biti bolno otvoren i iskren:

– Pisanje knjige “Matija”, koja nosi ime po mom sinu, nije bilo lagano, jer je to jedna vrlo teška tema koja, onome tko je prošao to što smo prošli Matijina majka i ja, uistinu je jedno traumatično iskustvo koje ne može biti teže, kaže Hedl.

Knjiga o bolnim, ali i o lijepim trenucima

No bilo je i lijepih situacija, kaže – sjetiti se Matijinog djetinjstva, odrastanja, njegovog puta u svijet znanosti.

– Knjiga govori o bolnim trenucima, a istovremeno se sjeća nekih lijepih trenutaka. To je nekakav balans koji tu knjigu čini čitljivijom, smatra Hedl.

Matija je bi uspješan znanstvenik, biokemičar, koji je dospio tamo gdje rijetki uspiju doći – do Sveučilišta Yale, jednog od najboljih i najprestižnijih sveučilišta ne samo u Americi, nego i u svijetu. Ondje je radio jedanaest godina.

– To je bio jedan zaista vrlo naporan, vrlo težak posao. Radili su vrlo složena istraživanja na pronalasku lijeka, odnosno olakšanju bolesti osoba koje imaju Chronovu bolest, kaže Hedl.

Matija je vrlo volio glazbu, osobito klasičnu glazbu i nakon završene srednje škole (zadnji razred završio je u Americi) dvojio je što dalje – glazba ili kemija. Na koncu se ipak odlučio za kemiju uz podršku samog Hedla.

– To je ona vječna dilema – kojim smo putem trebali krenuti kad smo došli do raskršća… To sam si pitanje postavio bezbroj puta, pogotovo kako je ta priča završila. Možda bi u glazbi bio sretniji. Glazba je jedan drugi svijet. Ima puno toga što je lepršavije, što čovjeku čini zadovoljstvo. Kemija je egzaktna znanost, u kojoj morate biti potpuno… Tako da je to jedno od pitanja na koja nemam ni danas odgovor, kao što na mnogo pitanja nemam odgovor kad je riječ o mojem sinu i onome što se dogodilo, dodaje Hedl.

Najgora roditeljska mora

Prije šest godina dogodila se najgora roditeljska mora – njihov sin odlučio je napustiti ovaj svijet.

– Nema teže stvari od toga i nekad se pitate kako ste to uistinu uspjeli preživjeti, živjeti dalje bez osobe koja vam je značila sve u životu. Jer Matija je bio sin jedinac. Njegov gubitak je bio ogroman udarac za njegovu majku i mene kao njegovog oca… To je jedan težak udarac, jedan težak trenutak koji smo prošli i koji ne bih volio da se ikome dogodi jer to nije lako podnijeti, kad izgubite osobu koju ste voljeli, govori Hedl.

Bilo je mnogo pitanja, kaže Hedl: zašto se to dogodilo, zašto je Matija odlučio okončati svoj život, i nijedan odgovor koji bi na to pitanje odgovorio. S vremenom su se otkrivali detalji koje roditelji nisu zamijetili ili nisu na njih obraćali pažnju.

– Matija je bio osoba koja se nikada nije žalila na probleme koje ima. Nekada je znao reći: “Znaš, tata, taj Yale je malo depresivna sredina. Tu ljudi samo trče za karijerom, uspjehom. Svi sanjaju Nobela. Svi sanjaju otkrića koja će revolucionarna biti u smislu medicine…”, prisjeća se Hedl.

Kada se sve dogodilo, Hedl je počeo spoznavati koje je sve teškoće Matija imao na Yaleu, koliko je bio preopterećen, koliko je tamo bilo jedne vrste suptilnoga mobinga… Radio je u laboratoriju na znanstvenim eksperimentima, pisao je projekte za donatore i, naravno, morao je pisati znanstvene radove. Na posao je dolazio u 8 sati, vraćao se u 20 sati. Radio je i subotom. Yale je bio sustav koji je tražio uspjeh, koji ne trpi prosječnost, solidno ili dobro. Sve mora biti odlično i najbolje.

– Naprosto mislim da je on u tom poslu izgorio, jer toliku količinu posla, obveza jednoj osobi koja ne zna reći ‘ne’, koja ne zna reći ‘sad je dosta, više ne mogu’. On je na svoja pleća stavljao terete drugih da bi taj sustav funkcionirao, smatra Hedl.

Hedl je s Yaleom imao i probleme pri prijenosu sinova tijela u Hrvatsku. Pokazali su se kao inertni i vrlo tromi te su naglašavali protokole zbog kojih tijelo nije moguće prevesti u Hrvatsku. Iznenadio ga je nedostatak empatije. Borba za prijenos tijela u Hrvatsku trajala je 37 mučnih dana.

– Uspjeh je nešto što ljudi vide kao glavni cilj. Ljudskost je tu sekundarna, ako je uopće ima. Jer ja ne vjerujem da oni koji su Matiji bili pretpostavljeni, prije svega to je prof. Clara Abraham, da oni nisu znali koliko on radi… To je malo previše i za robovlasnički sustav, a kamoli za Ameriku koja je bila nekakav svjetionik demokratski prema kojem gledamo, prema nekakvom poštivanju ljudskih prava, radnom vremenu, vrednovanju onoga što čovjek uradi. Ali, na žalost, nisam osjetio da je to postojalo, ističe Hedl.

Što se tiče objavljivanja knjige Hedl kaže da je imao dvojbe, jer suicid je još uvijek tabu tema, o kojoj se nerado govori. On u knjizi o tome govori vrlo otvoreno.

– Moja je želja da ta knjiga pomogne ljudima kojima će se, ne želim to nikome, ali kojima će se dogoditi takva stvar da imaju nekakav putokaz. Kad se to dogodilo nama, ja sam naravno tražio pomoć u literaturi, čitao sam zašto se to događa, zašto ljudi taj korak naprave koji nam je neshvatljiv i nisam našao ni tamo odgovore. Možda bi ova knjiga, osobno iskustvo, više pomoglo nekome kome se to dogodi, kaže Hedl.

Naknadno su Hedl i njegova supruga saznali da je Matija vodio borbu s depresijom, da nije imao sretan život kako je izgledalo da ima i da je imao mnogo problema koje nije znao riješiti.

– Uza svu pamet koju je imao, svu inteligenciju koju je imao, uza sve to govorenje raznih jezika, nije znao odgovoriti na pitanje kako nastaviti sutrašnji dan, dodaje Hedl.

Snagu za dalje Drago Hedl pronašao je u poslu – on ga zaokuplja i ima manje vremena da misli o stvarima koje nisu lijepe i koje ga opterećuju. Pa i knjiga koju je napisao želja je da život koji se ugasio i dalje postoji.

– Iza Matije je ostala ušteđevina koju je njegova majka željela usmjeriti u jedan plemenit cilj. Naime, Matija je pohađao glazbenu školu u Osijeku, Glazbenu školu “Franjo Kuhač”. Svirao je klavir i flautu. I ona je osnovala jednu zakladu koja daje stipendije, nagrade najboljim učenicima glazbene škole… Nagrada se zove “Matija Hedl”, napominje Hedl.

Ova knjiga je, zaključuje Hedl, možda jedan drugi način da Matija i dalje ostane u životu kroz ono što će saznati o Matiji oni koji tu knjigu budu čitali.