Suspendirani policijski načelnik Željko Dolački u utorak je na zagrebačkom Županijskom sudu u odsutnosti nepravomoćno osuđen na šest godina zatvora te povrat 3,3 milijuna kuna zbog optužbi da je u travnju 2016. lažirajući provalu u sef u sjedištu zagrebačke policije, ukrao dva kilograma zaplijenjenog zlata, oko 640.000 kuna i gotovo 290.000 eura koji nikada nisu pronađeni. Bude li i pravomoćno osuđen, bit će to još jedan slučaj koji šalje tužnu sliku današnje Hrvatske jer, eto, kradu i oni koji bi se protiv krađe prvi trebali boriti.

U kakvoj to zemlji živimo i koliko se ovakvi propusti i kriminal u institucijama koje bi trebale biti jamstvo reda i zakonitosti mogu tolerirati, pitanje više nije niti za političare, nego za psihologe. Psihologinja Mirjana Krizmanić ovakve vijesti više ne može niti slušati. Gadi joj se, kaže, i jednostavno okreće glavu od takvih vijesti jer se loše osjeća.

“Izbjegavam takve vijesti. Ne mislim ništa i ne zanima me to zapravo”, rekla nam je telefonskom razgovoru za Teleskop Mirjana Krizmanić. Ne čudi ju, dodaje ipak, što se krađa dogodila u uredu. “Pa krađe tako i počinju. Od olovke u uredu. Onaj tko je sklon tome, on krade gdje stigne”, kaže Krizmanić dodajući kako ju užasava to što kod nas veliki lopovi slobodno šetaju. Nitko  nije optužen i umjesto kazne, još slušamo kako se žale da im je teško”, rekla je misleći na nedavnu izjavu Ivice Todorića kako mu „nije lako” jer ovisi o pomoći prijatelja“ te da ima troškove s kojima mu “nije lako živjeti” iako živi u dvorcu od 55. 000 kvadratnih metara.

“Protiv Todorića još nije podignuta ni optužnica. On ima toliko mogućnosti, pa ne mora se baš sve opisati u optužnici, očito se s time odugovlači”, kaže nam rezignirano Mirjana Krizmanić dodajući kako se događaju apsurdne situacije.

“Sitnim prijestupnicima se odmah sudi zbog pet dkg pršuta. Uzeo jer je bio gladan, a krupni lopovi, koji su se nakrali milijuna, oni su na slobodi i još se žale
kako moraju plaćati račune. To je strašno”, kaže psihologinja . Na pitanje zna li za još neku zemlju na svijetu gdje se događaju ovakve stvari kao u Hrvatskoj, Krizmanić kaže:

“Toga nigdje na svijetu nema jer vani bi ljudi izašli na ulicu, demonstrirali bi. Bila bi derača, i onda političari popuste. Ovdje nitko ne izlazi na ulicu, a zna se da se svaka vlast boji prosvjeda. Kod nas na ulicu izađe pet, šest ljudi. Mi sjedimo doma, tračamo i tako se ispušemo. Kažemo ‘svi su oni lopovi’, ali da izađemo na ulicu, to nikako. Trebalo bi prosvjedovati. Ovako, nitko se ne buni i lopovi slobodno šetaju i još se žale kako im je teško. Rugaju se narodu”, kaže Krizmanić i dodaje:

“Lopovi žive u dvorcima, a sirotinja, ljudi koji su pošteno radili cijeli život, kopaju po kontejnerima. I onda slušate te lopove kako se žale kako im je teško ili kako se bogatima opraštaju dugovi za račune”, dodala je.

Koliko se dugo takvo stanje može trajati i kako to ljudi uopće mogu trpjeti toliku nepravdu, pitali smo psihologinju. “Ovaj narod može beskonačno trpjeti jer su svi negdje podmićeni. Bandić ima cijelu mrežu suradnika koje je podmitio. Radi što hoće. Svatko nekoga ima na žnjori pa su tako svi pasivizirani. To je jedna mreža korupcije koja sprječava da društvo ide naprijed, i to je zapravo strašno. Zato ljudi odlaze van. Vide da nemaju šanse opstati, a ne zato što su male plaće. Vide da prednost imaju oni koji imaju neku vezu. Mladi čovjek vidi da tu nema šanse i odlazi van, a to je strašno osiromašenje zemlje, to je pogibeljno, jer kad svi odu zemlja, ostaje na cjedilu. A to traje godinama. To je najbolnije jer odlaze nam najkvalitetniji ljudi”, naglašava Krizmanić.

“Jednoga dana više neće imati od koga uzimati, pa će otimati jedni od drugih, veliki od malih lopova. Strašno je to, ništa više nije sramota u Hrvatskoj”, zaključila je naša sugovornica.

 

Foto:Danijel Kasap/Hina