Radikalna teza poznate hrvaske novinarke: Radnici u Amazonovim skladištima su suvremeni robovi

Radikalna teza poznate hrvaske novinarke: Radnici u Amazonovim skladištima su suvremeni robovi

Poznata novinarka Ines Sabalić napisala je post o tome koliko se u današnje vrijeme cijeni rad i jesu li zaposlenicu u korporacijama neka vrsta suvremenih robova. Njezin post prenosimo u cijelosti.


“Film Nomadland je snimljen prema knjizi Jesice Bruder “Surviving America in the Twenty-First Century” , koja me je prije par godina šokirala, uplašila opisima staraca koji zuje od jednog do drugog skladišta Amazona, gdje rade baš kao robovi, nadgledaju ih kamerama da li sjednu i odmore se, i koliko puta idu na vece, ali su im na raspolaganju dispenzeri s pitkom vodom i brufenima. A da nisu robovi, argumentira se time da mogu otići kad god žele.
Ili, što su “poslovi” preko interneta za pola dolara na sat? Koliko sati tog “rada” za desetak dolara, i k tome rada koji će služiti tome da u nekim poslovima više neće trebati ljudi.
To me podsjetilo na Rim.
U Rimu, za vrijeme Republike, u ropstvo se moglo pasti zbog dugova, očevi su mogli prodati djecu u roblje, jer su mislili da tako ekonomski osiguravaju njih i ostatak obitelji. Ropstvo nije moralo biti jako loše ako si prodan dobrom, prosvijećenom, woke gospodaru. Što je rob imao veću i bolju specijalizaciju, više i bolje znao, i više pridonosio, bolje se pozicinirao u tom proširenom domaćinstvu svog gospodara. Neki su bili relativno moćni, naravno u odnosu na druge robove. Skratit ću – nije bilo mnogo drugačije od današnjih korporacija. Neki bolji robovi u rimskoj Republici, mogli su razviti čak i ljudske odnose sa svojim vlasnicima, do iluzije čak da nisu robovi.

Novinarka Ines Sabalić


Na selu su robovi bili doslovno oruđe, dehumanizirano oruđe. Takvi su i nomadi iz knjige Jessice Bruder za Jeffa Bezosa.
U jednom razdoblju, konkretno nakon Drugog punskog rata, osvajanja istočne obale Jadrana i unutrašnjosti balkanskog poluotoka, Iberskog poluotoka, broj robova previše je narastao. Tisuće i tisuće i tisuće robova preplavilo je trgove Rima. I na selu i u Rimu, moglo ih se odbacivati brže nego ranije, kao oruđe koje se nije popravljalo, nego bacalo u smeće, a istodobno je ta ljudska masa povećavala ekonomsku snagu gospodara. Pogotovo je tako bilo u gradovima, a najviše u Rimu. Ponovo, ono što je roba izdizalo od drugih, bilo je specijalizacija. Doduše, od roba u gradu koji je radio, na pr. na bojanju tkanina, na proizvodnji amfora, nije se tražila kreativnost. Nije mogao ni trebao malo promijeniti crtež na vazi niti promijeniti nijansu crvene boje. Trebalo je biti – sve isto. Šljakaj, šljakaj, šljakaj.


Svejedno, tko je imao veću specijalizaciju, bilo mu je bolje. No, za većinu, nije bilo izbora, kao što uostalom, da se ne pravim da to nije paralela, nije niti danas. Pogledajmo, na primjer, novinare, kojima poslodavci daju bijedne honorare da rade na “farmi sadržaja”. Ti novinari, ti mladi ljudi koji su htjeli biti pravi novinari, sada rade kao robovi na selu u rimskoj Republici, jer moraju nešto raditi, nešto zaraditi. Što rade? Traže po raznim portalima koji im se vjerojatno gade, traže tekstove, teme koje bi mogli ubrati, i onda malo promijenjeno, to prodavati kao “sadržaj”, pa i na hrvatskim portalima.


Ok, znamo i za ustanke robova: mnogi porobljeni osjećali su se povezani: govore istim jezikom, potječu iz istog kraja, rade na istim poslovima, smatraju da kao ljudska bića zaslužuju više, itd. Dakle, mnogi manji ustanci potresali su Rim i najveći, Spartakov, skoro ga srušio.
Nakon takvih ustanaka, vlast – upravljači, gospodari, ideatori Rima – shvatili su da moraju promijeniti poziciju roba na bolje. Za vrijeme Carstva, Rim kao država je postao i prevelik. Što s robovima?
Riječju, u Carstvu rob više nije bio onakav jadan rob kakav je bio na latifundijama u doba Republike. Počeo je dobivati mala prava, pravo na dio uroda od zemlje koju obrađuje, ili od onoga što proda. To su sada već emancipirani robovi, mogli su stvoriti za sebe i svoju djecu određenu životnu perspektivu, kovati planove. Naravno, i dalje su bili robovi, ali opet, imali su neku autonomiju. U razdoblju Carstva u jednom momentu nisu se mnogo razlikovali slobodnjaci od emancipiranih robova. Više manje prevladalo je mišljenje da rob nije samo oruđe – kao u doba Republike – nego da je ljudsko biće koje se našlo u tom položaju. Čak su donesene i propisi koji su makar samo bazično, određivali odnos između vlasnika i njegovog roba.


Nevjerojatno je kako se kotač prava radnika vrti unazad za mnoge. Zato me brine kako će u svijetu rada plivati moje dijete, i njeni vršnjaci. Ali, brine me i što se smatra radom. Gdje naći posao, na kojem ćeš moći raditi. Koji je smisleni rad? Kako do pravedne nagrade za rad? Eto, to mi se motalo po glavi uz Prvi maj.
Što će se smatrati radom? Što će značiti “zaraditi”. Što će biti povoljno. Hoće li rad, pod čim mislim šljakanje za gospodara, biti nešto od čega će se bježati, ili će se sanjati da te netko porobi da bi mogao preživjeti”, piše Ines Sabalić.

Facebook Comments