Vlada Andreja Plenkovića podsjeća na disfunkcionalnu obitelj koja se već odavno trebala raspasti, ali je još uvijek na okupu drži varljiva i razumljiva ljudska nada i potreba da će jednom ponovno biti sretni. Cijela obitelj velike nade polaže u ljetovanje koje bi trebalo izliječiti rane i donijeti novu životnu energiju i optimizam, ali kada se vrate iz tog kratkotrajnog bijega od stvarnosti situacija postaje neodrživa. Dolazi do potpunog raspada, uz međusobne optužbe, nasilje, a nerijetko i uz brutalna ubojstva.
Ako je premijer Andrej Plenković i na trenutak pomislio da će nakon ozbiljne i sveobuhvatne rekonstrukcije zavladati, barem i privremena, idila u HDZ-u, Vladi i javnosti, onda nije pretjerano zaključiti da je izgubio dodir sa hrvatskom stvarnošću i još brutalnijom hrvatskom politikom. Premijer je rekonstruirao Vladu, potjerao nepopularne i korumpirane ministre, ali ne samo da nije dobio mir, već će problemi i sukobi postati snažniji, izravniji i brutalniji.
Plenković na vrhuncu svoje političke moći, kada su ga mainstream mediji predstavljali kao božanstvo koje se se spustilo na zemlju, nije imao političke hrabrosti pokrenuti promjene za koje je imao bjanko mandat. Nije narodu ponudio i donio optimizam, a simbol njegove depresivne Hrvatske su stotine tisuća Hrvata koji su odustali od svoje zemlje i sreću potražili u Irskoj i Njemačkoj. Plenković nikad nije ozbiljno provodio nultu toleranciju prema korupciji i klijentelizmu jer bi u tom slučaju morao ne rekonstruirati nego potpuno dekonstruirati svoj HDZ koji ga je doveo na vlast.
Ovdje treba naglasiti da je rušenje nakaradnog carstva Ivice Todorića najveće postignuće njegove Vlade , ali to nije dovoljno. Tim više što su neki politički i društveni akteri, koji su sudjelovali u izgradnji koruptivnog carstva Ivice Todorića, ponovno postali agilni na javnoj sceni, ali sada pod nekim drugim imenom i načinom djelovanja.
Plenković nikada ozbiljno nije pokušao smanjiti javnu upravu i napokon odjeći glavu uhljebničkoj hobotnici koja je uvijek služila kao utočište za podobne stranačke aparatčike koji su bili nesposobni za bilo kakvu tržišnu utakmicu.
Ministar Pavić pokušao je nešto s mirovinskom reformom, ali i te su promjene bile kozmetičke jer Hrvatsku neće spasiti to što će radnici raditi do 67 godine. Najveći je problem tih 17 milijardi kuna duboka umirovljenička rupa koja svake godine pojede dobar dio hrvatskog proračuna. Plenkovć se tijekom svoje svilene vladavine nije usudio dirati u stečena prava, a bez toga nama popravka i napretka.
Možda je najgora situacija u hrvatskom zdravstvu koje je organizacijski, ali i mentalitetno još uvijek u komunizmu. Dovoljno je samo reći da u Zagrebu ima čak 18 bolnica pa da svima postane jasno o kakvoj je rasipnosti riječ. Toliki broj bolnica dovoljan je za cijelu Hrvatsku, ali Plenković i njegov ministar Kujundžić se nisu usudili ništa poduzeti.
Dapače, nitko u javnosti ne smije ni zucnuti i reći da je možda neracionalno imati bolnice u Čakovcu i Varaždinu ili pak u Vukovaru i Vinkovcima. Hrvatska će raskinuti s komunističkim sustavom zdravstva tek onda kada neki civil, dakle netko tko nije liječnik, postane ministar. Ako je Hrvatska zemlja korumpiranih političara i klijentelističkih odnosa, onda je hrvatsko zdravstvo mjesto gdje su ti odnosi dovedeni do savšenstva. Odabrani trpaju stotine milijuna kuna ekstraprofita u svoje džepove, a ministri zdravstva su samo statisti koji trebaju sačuvati i održavati taj neprirodni sustav.
Plenković je pokleknuo i kod uvođenja poreza na nekretnine i tako još jednom potvrdio da je Hrvatska talac tranzicijskih lešinara koji su svoje dobitke iz mutnih privatizacija pretvorili u unosan nekretninski biznis. Ako nije mogao ili ako se nije usudio u ove tri godine zagristi u kiselu jabuku najvećih problema, onda je iluzorno očekivati da će ovaj treći ešalon HDZ-ovh činovnika, koje je obukao u nezasluženo ministarsko ruho, nešto napraviti. Vlada će biti neambiciozna, nemoćna pa čak i plašljiva. Jedini joj je zadatak da izdrži do Nove godine kada će premijer slavodobitno preuzeti predsjedanje Europskim vijećem. Nisam siguran da će hrvatski građani sa simpatijama prihvatiti odluku premijera da zbog europske šnicle „zakolje hrvatsku kravu”.
Plenkovića najveći problemi čekaju u njegovoj stranci gdje je nakon nedavnih europarlamentarnih izbora nepovratno izgubio autoritet. Predsjednik HDZ-a nikada nije bio omiljen na terenu, a nakon izbornog fijaska počeli su mu otvoreno otkazivati poslušnost i suprotstavljti mu se. Iako javno podržava rekonstrukciju i smjenu dosadašnjih ministara, Milijan Brkić gotovo uživa u svakom trenutku koji pokazuje da Plenković gubi potporu u stranci. Nezadovoljstvo je veliko jer je opće mišljenje da je i u ovoj rekonstrukciji Vlade najteže nastradalo desno ili bolje rečeno autentično krilo stranke koje ima podršku stranačke baze.
Mogu Kujundžića predstavljati kao desnicu, ali on na terenu nema težinu još od vremena kada je prije nekoliko godina napustio stranku i osnovao Hrvatsku zoru. HDZ pamti, gleda i koristit će svaku priliku da se osveti Plenkoviću. Za sada nezadovoljnici uglavnom šute, ponetko nešto potiho promrmlja, ali doći će uskoro vrijeme kada će početi otvoreno prozivati Plenkovića. Baza nije dobro primila dekapitaciju svojih ministara, dok se HNS-ovi ministri Blaženka Divjak i Predrag Štromar još uvijek kočopere u Banskim dvorima i hvale svojim reformskim kursom.
Ako netko misli da su nedavne aktivnosti gradonačelnika Vukovara Ivane Penave došle iznenada i spontano, to samo znači da ne poznaje dobro kako se politika vodi iza kulisa.
Plenković naivno misli da će sada nastupiti medeni mjesec s medijima koji su napokon počeli postavljati prava pitanja. On bi to jako želio, ali se to neće dogoditi. Uostalom, nije dao otkaz svim suradnicima koji imaju putra na glavi i sigurno je da će se uskoro neki novi ministri naći na naslovnicama portala. Promijenio se medijski prostor pa nije više dovoljno imati na svojoj strani Hrvatsku televiziju i vodeće dnevne novine i da možete biti mirni. Medijska scena je postala dinamičnija, kvalitetnija i u pozitivnom smislu agresivnija, jednostavno bolja. Šeks je u pravu kada kaže da su mediji namirisali krv i da će ići do kraja.
Iznuđenom rekonstrukcijom Plenković je pokazao da je slab i ranjiv, no zauzvrat neće dobiti potreban mir i stabilnost. Sve će i dalje biti po starom. Više u Vladi nema Žalac, Murganić, Marića i Tolušića, ali to ne znači da ne postoji slaba karika. Plenković i dalje mora biti spreman na teške udarce.
Foto: Lana Slivar Dominić/Hina