Gost emisije Nedjeljom u 2 bio je Miroslav Škoro. Na pitanje o možebitnom okupljanju desnih stranaka kojima bi bio na čelu, rekao je da ne razmišlja ni o kakvim parlamentarnim izborima niti je o tome vodio ikakve razgovore. Usredotočen je, poručuje, na predsjedničke izbore. Ne isključuje mogućnost daljnjeg bavljenja politikom ako ne uspije na predsjedničkim izborima, rekao je.

– Da bi se dogodile promjene u gospodarstvu, moraju se dogoditi promjene u političkom sustavu. Zbog toga ja ‘jašem’ po pitanju da se omogući bolja kontrola na podjeli sudstvo – izvršna vlast – zakonodavna vlast. Kod nas je to jedna lažna parlamentarna demokracija – tako je komentirao između ostalog i svoju inicijativu da se povećaju predsjedničke ovlasti.

Na pitanje misli li da bi se trebala oporezivati imovina, odgovara: “Znam da ništa ne znam”. Njegova specijalnost u ekonomiji su, objašnjava, intelektualna prava i monetizacija nematerijalnog vlasništva, dok o svemu drugome zna “vjerojatno na razini prosječnog ekonomista”. Ali zna, kaže, da u Hrvatskoj postoje stručnjaci koje nitko ništa ne pita, a on bi ih vrlo rado pitao i odluku prepustio njima.

– Živio sam u zemlji u kojoj se oporezuje kapital. Živio sam u SAD-u i kod njih je situacija takva da svatko tko posjeduje nekretninu mora jedanput godišnje plaćati porez. Iz tog poreza se onda rješavaju komunalni i ini problemi lokalne samouprave. Kod nas je situacija takva da se kod svake kupoprodaje nekretnine plaća taj porez. Bio je 5 posto, pa 4 posto, sad je 3 posto. To je stvar odluke, ali tu odluku moramo donijeti mi. Zbunjujemo investitore. Dakle, kod nas investitori kada uđu u bilo koji investicijski ciklus, ne znaju što ih očekuje sutra – kazao je o oporezivanju imovine.

Govoreći o zaduživanju, istaknuo je kako je Hrvatskoj danas bonitet bolji nego u vrijeme Milanovićeve vlade, “kada je bio u smeću”.

 

O članstvu u HDZ-u

Osvrnuo se tijekom emisije i na činjenicu da je već bio dijelom političkog establišmenta:

– Da su stvari u hrvatskoj politici dobre, ja se ne bih prije svega imao ambicija politički artikulirati. One jednostavno nisu dobre. Da su stvari u HDZ-u, kada je u pitanju vodstvo HDZ-a, dakle ta politička oligarhija ili elita koja se odvojila od samog članstva dobre, ja nikada ne bih ni izlazio iz tog HDZ-a.  Međutim one nisu dobre. I to je razlog zbog kojeg sam ja napustio tu stranku. Nisam od onih ljudi koji smatra da sama činjenica da sam bio u HDZ-u mene ‘za sve vijeke vjekova amen’ stvrstava kao nekog ortodoksnog HDZ-ovca. Tom analogijom je Jasmin Stavros još uvijek bubnjar grupe More, a nije vokalni solist. Svi mi prolazimo određene procese u sazrijevanju, odrastanju, životu. Ja jesam bio član HDZ-a, međutim vratio sam iskaznicu HDZ-a i dao sam ostavku, otišao sam, vratio sam mandat Ivi Sanaderu, odnosno HDZ-u. Svi ovi licemjerni ljudi koji mene na neki način pokušavaju gurnuti u taj ekstremni desni spektar, su u to vrijeme ostali uz Ivu Sanadera i dan danas se nalaze u vlasti – rekao je.

U HDZ je ušao u dva navrata.

– Drugi put je bio više igrokaz za ljude. Ušao sam 1994. ili 1995. To je bilo prvi put – objasnio je, dodavši kako je Demokratski centar podržavao, ali nije bio član.

O uručenju članske iskaznice 2007. godine od strane Ive Sanadera pak kaže:

– To je bilo procijenjeno da bi bilo dobro medijski da me se učlani još jedanput u taj HDZ.

Iskaznicu HDZ-a te godine primio je kada su, rekao je, “s drugog spektra dolazile glasine da će zabraniti glasovanje hrvatskoj dijaspori”.

– Nije mi se sviđalo kada su govorili da bi izbacili vjeronauk iz odgojno-obrazovnog procesa. To su neke stvari koje mene ideološki smetaju. S druge strane, dovoljno sam iskusan da znam da se svi mi kao ribe krećemo u toj politici i nema mogućnosti artikulacije vlastitih želja, htijenja i promjena, ukoliko se politički ne artikulirate, rekao je.

O Orfeju i otpremnini

Komentirao je i priču da je dobio 135.000 kuna otpremnine nakon samo dvije godine rada u Orfeju.

– Ja sam imao menadžerski ugovor s Hrvatskom radiotelevizijom, da ću obavljati poslove u Ofeju i temeljem tog menadžerskog ugovora sam prilikom sporazumnog raskida radnog odnosa imao pravo na otpremninu od 12 mjesečnih plaća. Dobio sam tu otpremninu i čitam sada u medijima da bih ja trebao neke novce vratiti. Međutim meni se čini da je tu teza postavljena naopako. Ako je netko tu pogriješio pa je to utvrdila Državna revizija, a to je bilo navodno prije 20 godina, onda Državna revizija to upućuje Državnom odvjetništvu, a Državno odvjetništvo onda poduzima nekakve radnje, vjerojatno protiv Hrvatske radiotelevizije koja je to isplatila. Ja uistinu s tim nemam ništa i ne mislim da sam dobio išta drugo nego što su dobili i svi drugi ljudi koji su imali takav tip ugovora – rekao je.
Razjasnio je i neke stvari iz svoje biografije, a koje se odnose na ’89., odnosno 1990. godinu. 

–  Ja ne znam pretpostavljaju li ljudi da sam ja ’89. godine otišao u Ameriku, onda su me zavezali za nogu od stola pa sam tamo bio zavezan cijelo vrijeme, nisam se mrdao. Ja sam se od ’89. godine pa do danas jako puno mrdao svugdje, tako da jesam 1990. godine bio u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku. Godine 1992. sam se vratio u ratni Osijek s malim djetetom. Uvijek pokušavam raditi stvari na način da slijedim taj svoj unutarnji instinkt, da budem pravičan, da radim stvari koje su dobre. I imam neki kontinuitet, od toga da sam napisao pjesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’, da sam napisao ‘Sude mi’ kad su mnogi otvarali hladne pjenušce pri uhićenju hrvatskih generala, do dana današnjega kada smatram da treba napraviti promjene u ovom našem sustavu, kada sam se uistinu javno izložio svim objedama – rekao je.

Na pitanje je li mu na kraju žao što se nije borio s puškom u ruci rekao je:

– Za domovinu se može boriti na puno načina. Ako bi ta puška na mom ramenu završila prije rat i pomogla da se Hrvatska prije prizna u međunarodno priznatim granicama, onda definitivno je. Ja se ispričavam ako nisam nosio tu pušku. Međutim ja sam napisao pjesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’ i učinio sam sve što mogu da doprinesem tome da država kakvu danas imamo bude stvorena u uvjetima u kojima se onda stvarala. Hrvata je u svijetu negdje osam milijuna. Tako kažu. S druge strane, u obrani Republike Hrvatske s puškom na ramenu sudjelovalo je 400 tisuća, 500 tisuća, neki 600 tisuća, neki 800 tisuća… To je opet 10 posto stanovništva. Tom analogijom, što je onda radila moja sestra? Što je radila žena, što su radili svi ti ljudi koji su se kretali po crti bojišnice i radili u gospodarstvu i privredi, da bi svi skupa mogli održavati tu vojsku koju smo imali? Je li rat završio ’91. godine? – odgovara.

Na pitanje novinara Stankovića treba li u Hrvatskoj ljubiti Srbe, Škoro je odgovorio potvrdno.