Nadam se da ćemo u idućih mjesec dana, što je duže moguće, uživati u igri nogometne nacionalne reprezentacije i slaviti njene uspjehe. Naime, danas počinje Europsko prvenstvo u nogometu, događaj koji kao i svjetsko nogometno prvenstvo nadilazi okvire običnog sportskog događaja. Gledajući iz sociološke perspektive, moglo bi se konstatirati da počinje jedan od globalno najprepoznatljivijih festivala banalnog nacionalizma.

Teorijski koncept banalnog nacionalizma razvio je i predstavio engleski sociolog i socijalni psiholog Michael Billig u knjizi Banalni nacionalizam (Sage 1995, a ja sam je čitao u srpskom izdanju, biblioteka XX VEK /2009./, može se nabaviti u zagrebačkim antikvarijatima). Riječ je o nacionalizmu svojstvenom suvremenim modernim, konsolidiranim nacijama. Suprotno konvencionalnim predodžbama nacionalizma kao pretjerano žestoke, uzavrele i ratoborne ideologije, ideologije netrpeljivosti, banalni nacionalizam može se opisati kao jedna vrsta svakodnevnog, rutiniziranog, mirnog ili dobrohotnog nacionalizma. Billig ga prispodobljuje metaforom „zastava koje miruju“. No, bez obzira na mirovanje zastava, banalni nacionalizam i dalje je samo forma onog što drugi istaknuti teoretičar nacija i nacionalizma, Siniša Malešević, naziva „dominantnom operativnom ideologijom modernog doba“, piše sociolog Ivan Burić na portalu sociologija.hr.

U kapitalnom djelu Zašto je nacionalizam tako moćan (Naklada Jesenski & Turk i HSD, 2021) Malešević ističe kako je suvremeni svijet prvenstveno svijet nacionalnih država te kako je nacionalizam jedan od najvažnijih mehanizama njegove opstojnosti. Suprotno predviđanjima o kraju ili slabljenju nacionalizma ili suprotno konceptima o nacionalizmu kao prolaznom fenomenu ili abnormalnosti, svijet nacija i nacionalnih ideologija i dalje kontinuirano jača, a ideja nacije i nacionalnog identiteta predstavlja sve važniju komponentu samopoimanja ljudi na svim kontinentima.

Nekoliko je razloga za to. Prvo, nacionalizam je utemeljen kao ideologija, kao skup ideja koje, kako Malešević navodi, nude široko obzorje kolektivnog oslobođenja i emancipacije. Na važnost ovog obilježja nacionalizma upućuju još itekako živa sjećanja na žrtve koje su bili spremni podnijeti brojni hrvatski građani tijekom Domovinskog rata. Također, nacionalizam kao skup ideja naglašava kulturnu sličnost i političku solidarnost, a nacija se shvaća kao glavni oblik kolektivne opstojnosti. Drugo, nacionalizam je organizacijski utemeljen.

On osnažuje s razvojem nacionalne države, tj. s razvojem njenih institucija koje imaju mogućnost provoditi „ideološku penetraciju“ – jačati nacionalne narative i nacionalne ideje. Dakle, da bi se jačao osjećaj pripadnosti naciji i širila nacionalna identifikacija uglavnom mora postojati država s učinkovitim institucijama. Ideološka penetracija povezana je s trećim faktorom opstojnosti suvremenog nacionalizama, a to je implementiranje nacionalnih narativa u svakodnevni život, njihovo urezivanje u mikro-socijalni kontekst velikog broja ljudi.

I sad tu dolazimo do banalnog nacionalizma i njegove funkcije. Naime, implementiranje nacionalnih narativa u svakodnevnicu ne obavlja se samo posredstvom mehanizama koji imaju isključivo instrumentalno-racionalna obilježja, npr. posredstvom obrazovnog sustava, već i putem mehanizama čije je djelovanje utemeljeno na potpuno drugačijim principima. Jedan od takvih mehanizama u suvremenim nacijama je banalni nacionalizam. Njegova funkcija je ne dopustiti da nacionalni narativi nestanu iz uobičajene, rutinizirane socijalne svakodnevnice. Kako bi to ostvario, on se reproducira kroz svakodnevnu potrošnju nacionalnih simbola i priča.

To je nacionalizam kakvog se susreće u glavnim europskim gradovima na čijim su ulicama svakodnevno izvješene nacionalne zastave, čiji su izlozi prepuni proizvoda s nacionalnim oznakama, a muzeji napućeni artefaktima iz nacionalne povijesti. Stoga Billig kaže da se nacionalni identitet pripadnika ustaljenih nacija pamti zato što je ugrađen u rutinske životne djelatnosti koje neprekidno podsjećaju na nacionalnu pripadnost. Ta podsjećanja ili isticanja su, međutim, toliko brojna i predstavljaju tako poznati dio društvene sredine da se primaju više nesvjesno nego svjesno. Zastave izvješene po glavnim gradovima s drugim rutinskim znamenjima nacionalne pripadnosti djeluju kao nesvjesni podsjetnici koji sprječavaju opasnost kolektivne amnezije. Banalni nacionalizam „poskirvečki“ penetrira ideju nacije u društvene mikro-svjetove.

Međutim iako je nezamjetljivost njegovo uobičajeno stanje stvari, „business as usual“, prema mojem mišljenju to nije i jedino stanje manifestacije banalnog nacionalizma. Naime, mišljenja sam da se banalni nacionalizam može povremeno pojaviti i u nekoj drugoj formi, može se iz mirnog i neuočljivog transformirati u miran i uočljiv, a često i emocionalno snažnije artikuliran. To se obično dešava u vrijeme različitih međunarodnih natjecanja, primarno sportskog karaktera, ali ne i nužno, na što najbolje svake godine upućuje Eurosong. Na takvim manifestacijama zastave ponovno vijore, a nacionalno zajedništvo i emocionalna integracija članova nacije dolaze u prvi plan. U uobičajenim okolnostima uglavnom neuočljivi nacionalni amblemi na proizvodima, ulicama ili u izlozima odjednom postaju snažno istaknuti, pomaknuti u prvi plan, a manifestacije nacionalnog zajedništva snažno se ističu u gotovo svim sferama svakodnevnog života. Ovakva situacija posebice je svojstvena vremenu međunarodnih nogometnih natjecanja.

Nogomet je u globalnim razmjerima „the sport“,  u nekom rangu globalne sportske popularnosti daleko je na prvom mjestu, a kako je Hrvatska u tom sportu nestvarno uspješna, nije ni čudno da međunarodna reprezentativna nogometna natjecanja transformiraju nevidljive forme našeg banalnog nacionalizma u društveno uočljive. Kao što nije niti neuobičajena namjera da se emocije koje u tim trenucima generira vidljiv i uzavreli banalni nacionalizam pokušavaju komercijalizirati pa onda ukoliko uspiju takvi pokušaji djeluju kao mehanizam povratne sprege, tj. još jače potpiruju već i onako proključalu emotivnu atmosferu. U suštini, reprezentativna nogometna ludnica jedan je intermezzo u uobičajenoj rutini banalnog nacionalizma koji je svojstven hrvatskom kao i većini drugih modernih društava, intermezzo u kojem banalni nacionalizam poprima festivalsku formu i na kratko izlazi iz svoje nevidljivost. Ta forma može se usporediti s onom koju poprima uobičajena trgovačka djelatnost tijekom sezonskih rasprodaja ili tzv. Crnog petka. I to nije samo naše ekskluzivno obilježje. I druge mirne, konsolidirane nacije uglavnom proživljavaju isto. I kod njih s vremena na vrijeme nenametljiv, nevidljiv banalni nacionalizam poprima formu vašara ili karnevala. No, usprkos „povišenoj temperaturi“, u gotovo svim prilikama u kojima dolazi do njegovog proplamsaja, riječ je ipak o banalnom, dobrohotnom nacionalizmu.

U našem slučaju, kroz festivalski banalni nacionalizam nogometnih prvenstava jedna mala nacija slavi svoju globalnu prepoznatljivost. On je podsjeća da je sposobna biti globalno kompetitivna i uspješna. Podsjeća ju da je nacija s jednom specifičnom vještinom i začuđujućom uspješnošću u nečemu što je svima na svijetu važno – u nogometnoj igri. Zato je u ovom nogometnom nacionalizmu moguće uživati. Uostalom, za nas je u mnogim stvarima koristan, a za druge nije opasan, zaključuje Burić.

*Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je stekao i titulu doktora znanosti. Od 1994. do 2014. radio je na poslovima istraživanja javnog mnijenja, medija i tržišta, najduže na poziciji direktora istraživanja u agenciji Ipsos. U tom periodu vodio je više stotina istraživačkih projekata za potrebe domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i poslovnih subjekata. Od 2005. do 2014. kao vanjski predavač predavao je na Sveučilištu Vern. Od 2014. godine stalno je zaposlen na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Autor je triju knjiga i dobitnik nagrade Zaklade Hanžeković za 2016. godinu.

Foto: Hina