Srpski mediji ne prestaju kritizirati svoju reprezentaciju i selektora Dragana Stojkovića Piksija. Donosimo tekst iz Blica koji je nabrojao pet “smrtnih grijeha” izbrnika Srbije.

“Nadali smo se, vjerovali, podržavali, kritizirali kada je trebalo, ali i hvalili. Piksis i Orlovi su potrošili puno krvi i znoja da bi došli do Svjetskog prvenstva, a onda su u Kataru ipak ostali uskraćeni za prolaz skupine koji smo toliko čekali. No, kada hladnokrvno pogledamo razdoblje od 20 dana, od trenutka izlaska popisa do jutra nakon eliminacije, treba biti realan.
Bili smo u krivu. I to nitko ne osporava. Lako je biti pukovnik nakon bitke i reći “pa to ti nije bilo dobro”. Svi su htjeli maksimum, ali mi to nismo vidjeli. Obećali su da ćemo ih vidjeti u najboljem svjetlu, no to se nije dogodilo, kako je, primjerice, Sergej Milinković-Savić dao naslutiti pred medijima. S druge strane, glavnu odgovornost snosi izbornik Dragan Stojković Piksi, koji nas je nekako sve iznenadio svojim odlukama.

Jednom Piksiju ne možete napisati kritiku, ali možete nabrojati pet najvećih “grijeha” koje nam Brazilci, Kamerunci i Švicarci nisu oprostili.

OBRANA

Nepobitna je činjenica da kada ste druga najgora obrana na turniru, to jasno govori da je to prvi alarm za daljnje korake. Nevjerojatno kako je loše izgledala obrana srpske reprezentacije. Dobro, bilo je trenutaka kada su zablistali, ali sve osim vratara Vanje Milinković-Savića zaslužuje ozbiljnu analizu. Piksiie nije zategao obranu da bude kao struna i da bude jedno tijelo. Imali smo tri stopera, koji nisu disali istim plućima.

Na kraju se Brazil ušetao u naš gol, iako su dva pogotka Richarlisona bila stvarno jako dobra, pogotovo volej, ali u toj situaciji Veljković je stajao daleko od njega, ne pokrivajući ništa osim sredine gola i vratarevog pogleda. Protiv Kameruna je Milenković izašao očajno, nije pratio obrambenu liniju, bio je u dijagonali, što se nikako nije smjelo dogoditi, pa su Lavovi dva puta u dvije minute uspjeli izbjeći ofsajd zamku i tako nam oteti bod. Nećemo pričati o tom korneru gdje Živković kao najniži (?!) stoji na drugoj stativi i ne čuva nikoga, jer općenito danas rijetko tko igra u zoni kada brani udarac iz kuta. To nam je bilo previše.

I onda konačno Švicarska koja nas je razmontirala. Kao da su željeli da Srbija igra s tri stopera, jer je u tom slučaju, primjerice, Šaćiri imao ogroman prostor ispred sebe, što je iskoristio, baš kao i Rodríguez, koji je na centru protrčao Milenkoviću za prvi gol, Pavlović je izgubljeno reagirao. O inteligenciji Embola da i ne govorimo, koji je shvatio da Veljković glumi “flaster”, pa kad nitko nije očekivao samo je potrčao iza njega, a Milenković ga nije pratio.

Obrana se morala bolje snaći, a zanimljivo je da su sva tri susreta počela ista imena. Piksi je na klupi imao i iskusnog Stefana Mitrovića, Srđana Babića i Strahinju Erakovića, kao i Gudelja koji u svom klubu igra na toj poziciji. Jesu li mogli bolje? To ne znamo i ne možemo znati, ali smo sigurni da je ova obrambena linija koja je igrala bila jako loša.

PROMJENE

Ovo je već duga tema i o njoj se može pričati danima. Zašto Đuričić u situaciji kada nam treba gol, a Jović je na klupi, ako Vlahović ne može? Zašto Maksimović kao zadnji vezni protiv Švicarske s golom zaostatka. Radonjićeva brzina je nešto o čemu se priča, ali mi to nismo vidjeli jer je stalno ulazio s klupe. Dobro, Piksi je nagradio igrače koji su igrali kvalifikacije i pozvao ih, ali i sam je rekao da će igrati s jednom nogom. Pa, to je bila greška.

Na Svjetsko prvenstvo nitko nije došao takav osim nas. Dakle, nemamo klupu od samog početka. Mitrović je morao odraditi lavovski dio posla, a već oko 55. minute bio je zreo za izmjene u prve dvije utakmice. Kao da kad se Stojković okrene prema klupi, nema koga ubaciti da napravi razliku. Na ovom turniru nije pogodio niti jedan, što je zabrinjavajuće, a znamo da je upravo to jedan od važnijih segmenata ove igre.

Igrač s klupe mora raditi razliku jer upravo zato ulazi s klupe. Ne znamo bi li “skinuli glavu treneru”, ali recimo Sergej Milinković-Savić učinio je puno više prethodnih godina kada je ulazio s klupe. Možda bi s tim trikom Pikie dobio nešto više, nešto drugačije. S druge strane, Tadić je također u prva dva susreta morao sjediti na klupi. Kapetan je, ako itko mora razumjeti, mora on.

Promjene su izostale i to je jedna od najvećih grešaka Dragana Stojkovića Piksija, ocijenivši da su ostale promjene donijele dobro. Napravili smo ih u krivo vrijeme.

DVA NAPADAČA

Ne možemo postići golova koliko ih možemo primiti. I to nije laž. No, ne smijemo zaboraviti kako je Srbija igrala u kvalifikacijama i Ligi nacija. Tada smo vidjeli dva centarfora u napadu, obično Mitrovića i Vlahovića, koji su pravili ozbiljnu razliku. Iza sebe su imali vojsku koja je trčala, pritiskala, spuštala tempo igre, ali ih i hranila iskoristivim loptama.

To je najbolje što Srbija može. No, tada ljudi iza napadača moraju biti spremni trčati 120 minuta, kao i ne ljenčariti na terenu. Piksi je znao da je preofenzivno igrati s dva špica i sa SMS-om i Tadićem. Tada je morala pasti žrtva, jedan od njih dvojice je morao otići na klupu, ako je htio napasti s dva najisturenija igrača.

S druge strane, naše trčanje nije izgledalo tako natjecateljski u situacijama kada nemamo za utrku najspremniji tim. Ako znaš napadati, moraš se znati i braniti, inače ćeš primati golove. Srbija je u tri utakmice primila osam, što je dovoljan pokazatelj da sve to nismo uspjeli izjednačiti. Moralo se puno bolje u situacijama kada je rezultat bio na našoj strani, a dvaput smo u dva susreta preokrenuli rezultat, a onda bili surovo kažnjeni.

Princip s dva napadača bio bi idealan kada bi ostatak formacije bio podložan promjenama. Inače, iako je napad najbolja obrana, u bitku smo jurili bez konjice.

NESPREMNI IGRAČI

Tema koja nije baš omiljena dionica srpske reprezentacije. S Marsa se vidjelo da Mitrović igra bolno, da se muči, da ne može biti onaj pravi, pogotovo protiv Brazila i Kameruna. Vlahovića nije bilo do posljednjeg susreta kada je zaigrao od početka, zabio gol, a onda i izišao u 55. minuti, što govori da je to njegov maksimum u ovom trenutku.

Filip Kostić mučio se s ozljedom, nije ga bilo protiv Brazila, a onda je uslijedila rovovska borba protiv Kameruna kada je uz bolnu grimasu morao dati možda i najviše u karijeri. Osim njih, ne znamo što je s Jovićem kao trećim napadačem, pa onda dolazimo do zaključka – zašto?

Piksi je izjavio da će igrati s jednom nogom, bez glave, da će dati cijelog sebe za Srbiju, no je li upravo to razlog zašto smo ispali? Nitko nije došao s nespremnim igračima, nitko nije razmišljao o postavljanju nogometaša, osim recimo Belgije koja je tek u trećem kolu, kad je bilo na sve ili ništa, ubacila Lukakua da spasi što se spasiti može, a onda je promašio četiri prilike. Slika i prilika da velika natjecanja moraju igrati samo spremni igrači.

Toga nismo imali, onaj dio koji je najvažniji, naravno svi su bitni, ali napad daje golove, a golovi donose pobjede, međutim, napadači su bili na 50 posto svojih mogućnosti, opet su zabijali Mitrović i Vlahović ciljevi. To najviše boli, ali da smo imali spremne igrače možda bi bilo drugačije. Ponovit ćemo da je lako biti pukovnik nakon bitke, ali zašto riskirati, ako se ne mora, kad uvijek donosi više štete nego koristi?

JEDNO SU PRIČALI, DRUGO RADILI

A ovo je duga tema. Piksi je rekao da će sve biti u redu, da će sve biti u redu na ovom prvenstvu, a tada smo od 32 ekipe bili 29. ekipa na turniru. Dakle, ništa nije bilo dobro. Spomenimo, skidamo kapu na sve do sada učinjeno, ali kad se podvuče crta jasno se vidi što smo napravili, odnosno nismo napravili u ovom prvenstvu.

Rekao je Piksi da su igrači spremni i da će igrati, ali tada ih nismo vidjeli na terenu. I tada nas je uvjeravao da će sve biti u redu, no na zelenom pravokutniku istina je bila drugačija. Tek kasnije je i sam priznao da nije imao osmijeh na licu jer nije imao spremne igrače, a onda je progovorio o “revoluciji” koja bi se dogodila da neke nije pozvao.

Selektore, samo pitamo: Zašto? Imao si podršku cijele nacije, vratio si nam osmijeh na lice, a mi smo svaku tvoju odluku prihvatili srcem. Vi ste nas u ovih godinu i pol dana uvjerili da ima nade, vratili ste vjeru, želju, samopouzdanje ljudima koji su se vratili u nacionalni nogomet i počeli ga gledati iako su odustali prije vašeg dolaska.

Govorio si jedno, a radio drugo. Ali Piksienije bio jedini koji je to učinio. I Sergeje Milinković-Savić je obećao da ćemo vidjeti pravi SMS protiv Švicarske, ali nije ga se vidjelo na terenu. Zatvorili su ga “sidekicks”, nije puno pomogao momčadi trčanjem, a to nije onaj pravi Sergej kakvog poznajemo iz Serie A. Rekli smo da bi mogao biti savršen joker s klupe, jer morate imati takvog igrača na ovakvim turnirima.

Ne ulazeći u dublju analizu svega, jasno je da Srbija mora okrenuti novi list, da vidimo što ćemo i kako dalje, a da im i dalje vjerujemo? Vjerujemo im. Neka ovo bude samo ružan san, greške ćemo ispraviti jer one zato i postoje da bi se smanjivale, a Orlovi neka shvate da kritika nije uzaludna, već samo ukazivanje na problem koji itekako postoji, zaključuje Blic.