Fenomen civilizacijskih i kulturnih susreta karakterizira sva povijesna razdoblja, a u najvećoj mjeri obilježava prostor Jugoistočne Europe, pa tako i hrvatski povijesni prostor, koji se mogu promatrati kao mjesto susreta civilizacija i kultura u dugome povijesnom trajanju, naglašeno je na studentskom znanstvenom skupu ”Civilizacijski i kulturni susreti“, koji je organiziran uz potporu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, gdje je i održan. 

Kako je kazano skup je priređen u skladu s dugogodišnjom željom uredništva studentskog časopisa Pro tempore da se organizira jedan takav znanstveni skup na kojemu bi imali priliku izlagati studenti povijesti i drugih srodnih struka. 

Okupili su se izlagači iz nekoliko znanstvenih disciplina, ponajprije iz povijesti, arheologije, filozofije, muzikologije, etnologije i kulturne antropologije, a unatoč prevladavanju osmanskih tema, pokrivena su brojna područja, dok je fokus većeg dijela izlagača u okvirima historijske imagologije i kulturne historije.

-Iz perspektive suvremene historije isprepletanja moglo bi se konstatirati da kultura, koja obuhvaća simboličke, i  civilizacija, koja pokriva materijalne i tehnološke aspekte života neke zajednice, nastaju u dinamičnim povijesnim procesima susretanja, prožimanja, preklapanja, ali i otpora, isključivanja i odbacivanja, kazao je Ivana Mrnarevića, glavni urednik sedamnaestog broja časopisa Pro tempore, koji izlazi od 2004. godine. Časopis objavljuje znanstvene, stručne i pregledne radove te eseje prikaze, kritike, intervjue i razne druge priloge iz područja povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti i ostalih srodnih disciplina. Jedna od glavnih svrha časopisa jest ponuditi studentima platformu za objavljivanje vlastitih raznovrsnih radova te tako poticati studentsku istraživačku aktivnost i njihov znanstveni razvoj

Na skupu su izlagali brojni predavači, a među prvima je govorio student preddiplomskog studija filozofije i informacijskih znanosti te slobodnog studija sinologije Tvrtko Balić. On je tumačio pojmove ‘kultura’ i ‘civilizacija’ u raznim jezicima. –  Česta prepreka na koju različite civilizacije i kulture nailaze pri međusobnom susretu je jezična barijera. Ona ne obuhvaća samo nepoznavanje gramatike i vokabulara, već i niz konotacija i kulturnih predodžbi koje dolaze s riječima. Tako često dolazi do posuđenica ili novotvorenica kako bi se bolje pojasnio neki  pojam. Primjeri pojmova koji se tako usvajaju su između ostalog i sami pojmovi „civilizacija“ i „kultura“. Oni su na japanski i kineski prevedeni kao „文明“ i „文化“, naveo je Balić dodajući kako je cilj njegova izlaganja objasniti ove pojmove i po čemu se razlikuju te istražiti što je u njima europsko, a što dalekoistočno.

Student preddiplomskog studija arheologije Ivo Ćevid govorio je o temi „Pogani i kršćani u Saloni 3. i 4. stoljeća – sukobi, koegzistencija ili sinkretizam“. – Analizom arheoloških lokaliteta i ostataka nastojim ukazati na prisutnost različitog broja kultova u rimskoj Saloni trećeg i četvrtog stoljeća, naveo je Ćevid i dodao kako je nastojao dokazati tezu o multikulturalnosti toga grada i prikazati koegzistenciju pripadnika različitih vjerskih zajednica. On se osvrnuo i na i na pitanje u kolikoj je mjeri legaliziranje kršćanstva, a kasnije i proglašenje državnom religijom utjecalo na eliminaciju poganske baštine ili je ona preživjela u svijesti grada i njegovih stanovnika.  – Rezultat navedene analize arheološkog materijala jest uočavanje nekoliko aspekata međureligijskih odnosa koji ukazuju na dinamiku odnosa među salonitanskim stanovništvom. Nakon legalizacije kršćanstva ne dolazi do violentnog progona pogana i zaborava poganskog nasljeđa, već do svojevrsnog prožimanja ideja što je vidljivo iz arheološkog materijala. Jedan od primjera su sarkofazi s kršćanskih nekropola Salone koji sa svojim likovnim prikazima ukazuju na svojevrsni sinkretizam dviju religija. Naime, kršćani uzimaju neke poganske motive i inkorporiraju ih u svoju ikonografiju. Time poganska ostavština nastavlja živjeti među, sada kršćanskim, stanovništvom te se može odbaciti tvrdnju o violentnosti prema poganstvu, kazao je Ćevid.

Student preddiplomskog studija povijesti Ivan Mrnarević je kroz analizu odabranih objavljenih izvora i literature nastojao rekonstruirati predodžbu Dubrovčana o stanovnicima zaleđa i  mogućnosti njihova iskorištavanja za prosperitet grada. – Riječ je o ratovima, ali i sklapanju mirovnih ugovora u kojima se često ističe poštivanje i postupanje prema zarana  uspostavljenom starom običaju. U obzir su uzeti i pojedini  članci dubrovačkog Statuta iz 1272., koji se mogu tumačiti kao izraz kodificirane averzije prema stanovnicima gradskog zaleđa,  odnosno prema Slavenima. Kroz to se pokušava odrediti proizlazi li kodificirana netrpeljivost iz nepovjerenja prouzrokovanog burnom prošlošću ili postoje drugi razlozi jer se slični primjeri  averzija mogu pronaći i u drugim dalmatinskim statutima.  Odabrani period, od uspostave nadbiskupije oko 1000. godine do Višegradskog ugovora 1358., vrijeme je postupne slavenizacije Dubrovnika, ali i vrijeme u kojem su Dubrovčani izvršili  ekonomsku i kulturnu ekspanziju zaleđa, naveo je Mrnarević koji je govorio i o migracijama Slavena u Dubrovnik te o njihovom statusu i primanju u komunu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.