Svega ima, samo ljudi nema: Kijevo – mjesto u kojem svi samo pričaju „kako je nekad bilo“

Svega ima, samo ljudi nema:  Kijevo – mjesto u kojem svi samo pričaju „kako je nekad bilo“

Ako netko želi na jednom mjestu vidjeti što je moglo biti bolje u hrvatskoj politici u zadnjih dvadesetak godina najbolje je da ode u Kijevo, malo mjesto između Knina i Sinja, koje je Jura Stublić nakon njihove najveće tragedije spomenuo u pjesmi „Bili cvitak“ koja nam je svima prirasla srcu.

Kijevljani su 1991. među prvima postali žrtve velikosrpske agresije, bili su prognani, domovi su im bili spaljeni, da bi se nakon Oluje 1995. stvorili uvjeti za povratak. Očekivao se preporod. Istina, kuće su sve obnovljene, Kijevo je dobilo i status općine, a kakvo je danas stanje vidljivo je iz teksta koji je objavio portal Šibenski.hr.

Kijevo danas ima svega dvjestotinjak stalnih stanovnika, u njihovoj područnoj osnovnoj školi, samo jedno dijete i općinsku načelnicu te općinsko vijeće. Nemaju ništa drugo, ni frizerski salon, a ovih dana izgubili su i nedjeljni autobus za Split. Tužna je to slika mjesta koje je trebalo biti primjer povratka života u oslobođena područja.

Kijevljani su danas svugdje samo ne u svom mjestu. Najviše ih je, kako navodi spomenuti portal, u Njemačkoj, Irskoj, Italiji te u susjednim gradovima, od Knina, Splita do Zagreba. Oni koji žive u selu uglavnom su umirovljenici koji su se radili u inozemstvu i vratili se zbog roditelja uz koje su bili dok nisu umrli, a od ostalih većina se bavi pčelarstvom i poljoprivredom.

Drugih poslova nema. Najoptimističnija među njima je općinska načelnica Lidija Slavić iz HDZ-a koja govori da selo, čiju je školu 80-tih godina prošlog stoljeća pohađalo 500-tinjak djece, ima budućnost u Obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koja bi se, po njoj, trebala baviti eko proizvodnjom te stočarstvom.

Međutim, od tih željenih OPG-ova najveće je ono koje se bavi lovom na padinama Kozjaka. Na pitanje zašto je došlo do ove situacije načelnica daje jasan odgovor. Kijevo nikad nije imalo radno mjesto za mladića, mladu obitelj, mladu ženu. Navodno su 1995. kad su se vraćali gurani u Knin koji je trebao biti povratnički gradm „na račun toga da Kijevo umire“.

Načelnica kaže da bi im trebalo barem pet novih radnih mjesta kako bi se ljudi počeli vraćati. Mjesto inače živne ljeti kad ljudi dolaze na odmor i tada otvaraju i provjetravaju svoje kuće koje inače imaju svu infrastrukturu od struje, vode do telefona. U selu postoji i Kulturno umjetničko-društvo ‘Dinara’ te Pčelarska udruga ‘Vrisak’ i dakako lijepa crkva sv. Mihovila koja je 1991. bila srušena, treći put u prošlom stoljeću, do temelja.

Unatoč svemu općinska načelnica misli da mjesto ima perspektivu, no s obzirom da je državni namještenik kojima plaća nikad ne kasni i ne može reći drukčije, a čini se kako joj pomalo na živce ide što svi otkad je, kaže, 1999. došla u Kijevo „samo pričaju kako je nekad bilo“.

Umjereni optimisti su i spomenuti umirovljenici koji su se vratili iz inozemstva, ali djeca su im ostala tamo gdje su se rodili, školovali i sada imaju svoje obitelji. Na pitanje hoće li se oni možda vratiti pomalo s tugom kažu – mi to sigurno nećemo dočekati. No, neki drugi Kijevljani misle kako će doći vrijeme da će se mladi početi vraćati u to mjesto.