Kad su dolazili u Hrvatsku prije trinaest godina, lokalni mediji slavili su ih kao moguće preporoditelje Županje. Kupili su tadašnju tvornicu poljoprivrednih strojeva od Đure Đakovića i krenuli u proizvodnju kombajna. Proizvedu ih godišnje oko 400 i gotovo sve ide u izvoz, uglavnom u Njemačku i Francusku. Ide im dobro, ne samo u Hrvatskoj, nego i u okolnim državama gdje posluju.
Radi se o talijanskoj grupaciji kojoj je u Hrvatskoj puni naziv Same Deutz Fahre Žetelice. O njima pišemo jer se u toj tvornici koja zapošljava oko 400 radnika upravo događa štrajk. Sindikati koji predvode radnike tražili su povećanje njihovih plaća za 750 kuna bruto i 8 posto dodatka za posebne uvjete rada u proizvodnji. Ali, vlasnici su to odbili. Da ne bi mislili kako su sindikati, kako to ponekad zna biti, nerazumni, evo o čemu se radi.
Prosječna plaća u toj županjskoj tvornici kombajna je 3.500 kuna bruto. Neto je, dakle, ispod 3 tisuće, za pretpostaviti je, oko 2.800 kuna, koliko je do početka ove godine bio minimalac. Sada će im taj neto, silom zakona, doći na 3 tisuće kuna (oko 400 eura), ali treba to dočekati. Radnici kažu da s tim ne mogu prehraniti obitelji i zato su u štrajku dok im se zahtjevi ne ispune.
Novinarima su predočili stvarno stanje. Član štrajkaškog odbora Marin Benković rekao je da u toj tvrtki radi deset godina. Prvih pet je radio za minimalac, a sada ima bruto plaću od 4.100 kuna. Večernji list prenosi izjave zaposlenika prema kojima samo najiskusniji i stari majstori imaju nešto veće plaće, neto oko 3.700 kuna, ili tek nešto više, dok oni sa stažem ispod godine dana primaju 95 posto minimalne plaće. Najviša plaća u tvornici za iznimno složene poslove je 5.100 bruto
Tvrtka im je prošle godine ukinula i topli obrok, jedinima u toj grupaciji, a njihovi kolege na istim poslovima u susjednim zemljama imaju u startu od 1.000 do 1.500 kuna veće plaće. Ta županjska podružnica talijanske tvornice kombajna, prema njihovim podacima, posluje pozitivno i koristi sve subvencije hrvatske države. Zasad ne znamo koje, ali pretpostavljamo da nisu male.
Ni generalni direktor te tvornice Damir Kobaš kao ni talijanski vlasnici nisu htjeli davati izjave za medije. Teško je ovome dati komentar. Radnici, sudeći po fotografiji iz tvornice, pretežito mlađi, vjerojatno ne bi ni išli u ovaj štrajk da kao alternativu nemaju odlazak u inozemstvo. Poručili su kako će ustrajati u svojim zahtjevima, a ako vlasnici ne poboljšaju njihove ponižavajuće plaće, dat će otkaze i otići, poput mnogih drugih iz njihovog kraja, u Njemačku ili Irsku.
„Ovako dalje jednostavno više ne ide“, poručili su. Iako su plaće posljedica ugovora između poslodavca i radnika i na dobrovoljnoj su osnovi, ipak se mora reći da su ovakvo mizerne plaće u županjskoj tvornici kombajna gdje rade i zavarivači, tokari, lakireri, zapravo ponižavajuće. Nije u pitanju neki startup koji kreće iz garaže pa u početku i vlasnici i zaposlenici pristaju na manje plaće kao neku vrstu ulaganja u budući uspjeh i opstanak na zahtjevnom tržištu.
Ovdje je riječ o svjetski poznatoj tvrtki koja se javno hvali svojim poslovnim uspjesima, a kada se pogleda njihov odnos prema vlastitim zaposlenicima, teško se oteti dojmu da se ne radi o izrabljivanju ljudi. To tim više jer su, prema podacima do kojih su sindikati došli, zakinuti i za visinu plaće i za topli obrok u odnosu na zaposlenike iz drugih zemalja u istoj kompaniji.