Jedan od najpoznatijih hrvatskih arhitekata i urbanista Branko Silađin (86) dao je intervju Novom listu.

Otvoren je Pelješki most, ali vi otvoreno negodujete; što vam najviše smeta?

– Ni u primisli mi nije negodovanje, nažalost velik je broj onih koji to tako čitaju i reagiraju, ja samo pokušavam spustiti loptu umjetno politički stvorene i njegovane nacionalne euforije na zemlju. Ukazati na, nažalost, time stvorene, gotovo neizbježne, trajne i sigurno nepovoljne posljedice na ovaj bogomdani prostor, na gotovo nevjerojatne potencijale kontinuiteta kvalitetnog života u mogućem primjerenom odnosu Čovjeka i Prostora.

Nedavno ste na Facebooku objavili članak novinara The Sunday Timesa, koji pomalo nostalgično zazivlje pelješke makadame i nedirnutost prostora. Što mislite, što je temelj takvom zapažanju?

– Engleski novinar The Sunday Timesa to gleda romantično, ali i pragmom pravih potencijala nepresušne turističke ponude koja će se sigurno sve više tražiti i cijeniti. On tu vidi »…nedirnutu prirodu Pelješca, do koje se može samo makadamskim cestama, a koja pruža uživanja u davno zaboravljenim vremenima«, a mi ne vidimo nepotrebno trajno uništeni krajobraz, nužno uništen potrebama suvišne prometnice. Prometnice koja je interesno pažljivo odnjegovana u krucijalno nacionalno političko pitanje i problem nacionalnog jedinstva. Stavljanje u prvi plan pitanja granica, jedinstva hrvatskog teritorija, uporno je njegovano godinama i postalo je osnovni nacionalni cilj, a ako je nešto izmišljeno i promjenljivo to su granice. Za mog života mijenjane su četiri puta, a ako doživim 1. siječnja 2023. doživjet ću i petu promjenu granica. Ako je nešto promjenljivo na ovom planetu, to su granice.

Novi put do Dubrovnika je duži

Ipak, dužina putovanja prema krajnjem jugu mostom je ipak nešto vremenski skraćena, ruta se čini manje kompliciranom…

– Novi put do Dubrovnika je duži, a već danas ako se nekom žuri brže će poći preko Neuma. Sve je u ljudima, i nažalost u Interesu pojedinaca i interesnih grupa. Treba se podsjetiti kako su Nijemci (svijet) našli interes i rješenje pristupa Berlinu u najžešćoj fazi hladnog rata stvaranjem cestovnog koridora, kojim sam i ja bez problema došao do Berlina 1961.

Želite reći kako je sve u režiji interesa i kapitala?

– Svi znaju kako su na prvi glas o gradnji mosta pokupovani milijuni kvadrata na Pelješcu po manje od 1 DM, a danas su te cijene porasle i 40-ak puta. Zna se i čeka nekretninski bum i bezočno betoniranje i građenje, ne prostora za život, već stvaranja mrtve ulagačke materijalne vrijednosti kuća, objekata, apartmana… To svi znaju. Neki to proglašavaju i razvojem, ali vide i realnost. Jedan od najmudrijih arhitekata današnjice, glasoviti arhitekt i akademik Niko Bašić, uz razumljivu pohvalu konačnog spajanja Domovine, zna i vidi opasnost i neminovnu realnost pa hvalospjevu mudro dodaje istinu današnjeg odnosa Društva prema Prostoru:

»…Vraćajući se Heideggerovoj misli, razmišljam o Pelješkom mostu kao mjestu mogućeg kontinuiteta baštinjene urbanističke kulture kojom zadivljujemo svijet i kojom se toliko ponosimo. Samo se tom kulturom možemo danas obraniti od prijetećeg betonskog tepiha, koji u ognju nekretninske konjunkture izazvane turizmom, neumitno proždire naš djevičanski prostor. Stoga pokušajmo zamisliti da se se ni na jednoj obali Pelješkog mosta neće dogoditi stihijska gradnja u bezličnim turističko-nekretninskim aglomeracijama, bez ikakve ideje o prostoru i bez planski izgrađene infrastrukture. Zatim, pokušajmo zamisliti da se ni s jedne ni s druge strane mosta neće izgraditi ekskluzivni turistički resorti, artificijelna mjesta sablasne izvansezonske pustoši, tvrdo ograđena mjesta prikrivene kolonizacije i jednokratnog konzumerskog uzimanja našeg najvrijednijeg bogatstva – nacionalnog prostora.«

Most je tu kao realnost današnjice. Ova skica objavljena u njemačkom tisku i na društvenim mrežama jasno ukazuje i na pragmu Europe i zašto je most plaćen, sigurno ne kao životno razvojna pomoć Hrvatskoj, on postoji i besmisleno je gledati unatrag. Sav smisao je samo u sagledavanju crnih opasnosti pred nama, nastojanju umanjivanja ili ublažavanja neminovnih balvana postavljenih životu naše unučadi (ako ih bude) na ovim prostorima.

Ima li u svemu nekog spasa?

– To je moguće samo krucijalnim korekcijama Društva prema jedinim pravim osnovama života u bogomdanim prostorima Hrvatske, a to je odnos prema Prostoru, prema našem najvrednijem bogatstvu – nacionalnom prostoru. Krucijalne promjene prema korištenju i gospodarenju prostorom, prema vlasništvu prostora, pravima i obvezama, obuzdati mešetarenje i životno neproduktivnu, a danas najprofitabilniju djelatnost trgovanja prostorom i nekretninama. Danas ne baš realno očekujući, ali to je jedini mogući put istinskom boljitku života ovih prostora ….

Osim zadiranja u prirodne resurse i mijenjanje istih u nekom »neprirodnom smjeru; tvrdite da to nije ni osobiti arhitektonski projekt, naime takvih mostova svijet je već vidio?

– I opet potpuni nesporazum, ni riječju nigdje ne spomenuh prostornu i arhitektonsku ocjenu ili kritiku, dapače odvraćah od svakog skretanja na estetske doživljaje ovog trijumfa politike i interesa profita. Most je strukovno i estetski dobar i prihvatljiv, o originalnosti je smiješno i govoriti, odabir tipologije konstrukcije i oblikovanje ključni je dio svakog zadatka, obavljen je vrlo korektno. Je li to ljepša interpretacija ove tipologije od one Fosterove, bespredmetno je, sigurno je puno bolja od one grde interpretacije Domovinskog mosta u Zagrebu. Tu jedino nije tema kako most izgleda, da je i »nevidljivi« tunel poduhvat bi bio jednako sumnjiv…

Kako vidite našu obalu u turističkom smislu? Čini se kako je to generalno postalo njezino neizbježno oblikovanje? Što bi bilo prihvatljivo?

– Govoreći o Pelješcu, govorim o cijeloj obali. Mostom, Pelješac postaje novi i krupni otvoreni prostor plijena pomahnitalog profita. On mahnita, što je vidljivo aktivno na nekoliko tisuća Vruja do mahnitog betoniranja najvrednijih postojećih urbanih i prostornih cjelina Hrvatske. Jedini recept za rješenje tog kancerogenog procesa je već spomenuta hitna krucijalna korekcija odnosa Društva prema Prostoru, njegovom vlasništvu, korištenju i gospodarenju. Temelj treba biti formiranje i njegovanje prostora i potreba kontinuiranog i primjerenog života, a nikako cilj stvaranja materijalnih vrijednosti i zadovoljavanje trenutačnih prohtjeva.

Pratite li svjetske trendove, kako oni vide napredak?

– Danas govoriti o trendovima najčešće znači govoriti o obrascu ponašanja zasnovanog na konformizmu, u kojem se ponašanjem u skladu s trendom izražava lojalnost ili pripadnost određenoj društvenoj skupini ili (sub)kulturi. To je prejeftin okvir za raspravu o ovom globalnom i svakim danom sve važnijem problemu, a to je nužna globalna korekcija generalnog odnosa Čovjeka i Prostora. Aktualna tema utjecaja na klimu samo je početak nužne globalne promjene odnosa prema Prostoru, njegovom korištenju i njegovim gospodarenjem, a sve će prije ili kasnije početi i završiti na neprirodnom i neprimjerenom vlasništvu prostora. Ja sam ateist, ali teško, zapravo sigurno, Dragi Bog nije stvorio Zemlju za nečije privatno vlasništvo i nije zamišljao ni stvorio katastar. Ta Svijest nužnosti opstanka života na planetu mora se ponovo stvoriti i njegovati. Danas science fiction, ali nužnost svakog vjerovanja.