Umirovljeni pilot Ivan Selak prisjetio se Oluje i svog sudjelovanje u oslobađanju Hrvatske.

“Danas je 4. kolovoz 2022. godine. Četvrtak.Prije 27 godina taj dan bio je petak. Vrijeme slično.U ranim jutarnjim satima započela je operacija oslobađanja gotovo petine hrvatskog teritorija. Dvadeset posto teritorija moje zemlje trebalo je osloboditi u najkraćem mogućem roku. Bez ičije pomoći, svojom snagom, htijenjem, voljom i hrabrošću. Linija dodira preko 630 km. Teren od ravnice, preko brdskog, do izrazito planinskog.

Na svakom pobjedismo. Tako je to odradila hrvatska vojska, takvi su bili kaže legenda ratnici Sparte.U ranu zoru 4. kolovoza krenusmo.U sumrak 7. kolovoza završismo.Legenda opet kaže da su hrabri spartanci kod Termopila svi izginuli. Istina kaže da smo mi pobijedili. Istina opet kaže da mi nismo osvajali, mi smo oslobađali. Hrvatski ratnici tog dana i tih dana nisu bili branitelji.Bili su hrvatski osloboditelji.

Branili se nismo, oslobađali smo svoje. Nakon duge 4 godine u ranim jutarnjim satima toga 4. kolovoza strijela je odapeta, povratka više bilo nije.Ili će se viti ili nas više neće biti. Toga jutra kocka je bačena. Počela je Oluja.Imao sam privilegiju biti s takvima, biti dio toga.Dan 4. kolovoza za mene je dan ponosa, hrabrosti, spremnosti, odlučnosti i slave hrvatskog ratnika. I ostati će to i zauvijek. I tako treba biti.

Toga 4. kolovoza u ranim jutarnjim satima vi ste krenuli, vi ste ti koji ste krenuli na čelik. Čelikom ste i uzvratili, čelikom ste udarili. A mi piloti borbenih aviona, piloti borbenih i transportnih helikoptera bili smo tu da vas “malo poguramo” tamo gdje je zapelo, da “omekšamo” gdje je bilo pre tvrdo, da uništimo tamo gdje je vama nedostupno, ili da udarimo i kad teorija kaže “pre riskantno je”. I nitko nam nije pomogao, niti nama u zraku, niti vama na zemlji, nitko nam nije prodao taktiku, nikome nismo platili da nam kaže kako, kada, čime, gdje.

Oluja je bila, jeste i ostati će hrvatski brand.Vi ste ti koji ste se usudili, vi ste ti koji ste pobijedili. ponovit ću po stoti put. Bez pješaka ništa. Dok čizma ratnika ne stane na kamen, taj kamen nije osvojen. U našem slučaju oslobođen, a vaša je čizma stala na svaki kamen zemlje ove i oslobodila ga. I hvala vam na tome.

Dan 4. kolovoza za mene je i dan najveće tuge. Tog dana, tog petka, tog 4. kolovoza 1995. godine, u samo jednom danu više od 120 hrvatskih sokolova dalo je svoj život. Dali su svoj život da bismo mi danas živjeli. Oni su pali za nas i našu slobodu, a ja sada živim i njihov život jer su mi ga oni dali. Znam da ne shvaćate ali tako je kod mene i to me u životu vodi dalje. I točka.Dan 4. kolovoza. Dan kada je u Domovinskom ratu otišlo najveće jato hrvatskih sokolova. Stijeg ove zemlje danas je na mojem balkonu.

S ponosom i sjetom, u mislima s onima koji su na današnji dan otišli. U mislima i s onima koji su poginuli u Domovinskom ratu ili umrli nakon rata. Neka vam je vječna slava i beskrajno hvala.Dragi moji Fb frendovi, izguglajte malo: Velebit kota 825, Suhovare, Glibodol, Mali Alan, prijevoj LJubovo, Kotar šuma, Župić brdo, kota Zuber, brdo Kurjevac, Kolonija kod Petrinje, Zalužnica, Vrhovine, Krnjak, selo Ramljani, Golubić, Crvena zemlja, Gornja Mokrica, Banija, Zrinska gora, Kulen Vakuf, selo Egej, Slunj, Dvor na Uni, Tušilović, Vojnić, Korenica, Karin Donji, Biovčino selo, Podprag…. ta i mnoga druga mjesta su mjesta gdje su sokolovi pali i to u jednom jedinom danu. Njih više od 120, ej ljudi pa to je pet punih razreda u osnovnoj školi. Imao sam tada 35 godina i bio sam mlad, a njih preko 90 % bilo je mlađe od mene.

A vi, vi koji pišete o dogovorenim ratovima, o pijanoj i neorganiziranoj vojsci s druge strane, najviše govorite o sebi.Ja kad neznam pitam. Pitajte i vi i neka vam kažu kako se osjeća čovjek kad se na njega sruči čelik, kako se ukopati , a nemaš gdje, kako izbjeći, a na brisanom si prostoru, kako preživjeti a šanse su ti 50%, a ti ipak ideš, pitajte ih da vam odgovore. Ja odgovor znam. A vi pitajte kako je to moguće, ali pitajte one koji su tamo bili, ne one iz birtije. Znadete onu priču takvih ratnika svedenu na posao pilota: “Bolje je biti dolje, a željeti da si gore, nego biti gore, a željeti da si dolje”. Pitajte samo…ma odgovora niste vrijedni.I nemojte mi vi o Oluji, o oslobađanju, o ratovima.

Kao vojnik i dan danas neprijatelja poštujem, cijenim, respektiram ali ga držim na nišanu, jer sam vojnik, jer me to naučio život. Moj did Mate mi je davno rekao istinu:” Vrane moj lako ćeš s neprijateljom, znaš što ti misli i što ti želi, čuvaj se ti dite moje prijatelja koji ti se za to izdaju jer im triba tvoje prijateljstvo”. E moj dragi dida Mate, od mene zvan Krce, hvala na savjetu, čuvam se…uvik si bija u pravu.U zoru 4. kolovoza krenusmo.

U sumrak 7. kolovoza završismo.Tako su ratovali hrvatski ratnici.Kako reče Cezar:”Veni, vidi, vici”Kako bi rekli mi:”Dođoh, vidjeh, pobjedih”Svim mojim Fb frendovima sretan vam Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti, a vama hrvatski ratnici sretan vam Dan hrvatskih branitelja.

Čast i slava svim poginulim i umrlim junacima Domovinskog rata.P. S.I ne mogu to ne reći, malo mi je krivo, u mojoj ulici u glavnom gradu samo je na mojem balkonu …..a bit će svi su na godišnjem”, ističe Ivan Selak.