Postoje biseri koji će pronaći izlaz iz svake školjke, pa makar se radilo i o okamenjenom hrvatskom školskom sustavu. Jedan od njih je 26-godišnji Baranjac, godinama već zapravo i građanin svijeta, Vasilije Perović. Rođen je u Belom Manastiru gdje je završio osnovno i gimnazijskog školovanje kao apsolutni prvak mature svoje generacije, pritom ostvarujući i zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima iz fizike, matmatike i informatike. Svojim perfektnim znanjem, radom, posvećenošću i strašću uspio si je osigurati i stipendiju za nastavak školovanja na znamenitom britanskom sveučilištu u Cambridgeu, gdje je studirao fiziku.

Perović je za svoj suvereni, uspješni let prema izazovima Cambridgea pripisao zasluge i profesorima svoje belomanastirske gimnazije, jer nisu bili ograničeni kalupima redovnoga programa, nego su ga dodatno poticali i pronalazili vremena za njega. Svi su oni odreda samozatajno rekli da su bili tu samo da malo pomognu, a da su genijalci, poput Vasilija Perovića, samouki.

– U svojih 38 godina staža u prosvjeti imala sam sjajne djece, no tako talentiranog učenika nikada! Neopisivo je gladan znanja i definitivno je genij, govorila je o svom bivšem učeniku Vasilijeva gimnazijska profesorica fizike, Margita Đurica.

– Provodili smo puno vremena zajedno, pogotovo pred natjecanja iz fizike i nikada nije rekao – danas ne mogu. Ostajao bi i osmi sat, dolazio subotama. Tražili bismo dodatnu literaturu tijekom zimskih i ljetnih praznika. Znala sam mu reći da stane, da se odmori, no samo bi mi rekao: ‘Ja se odmaram kad rješavam zadatke iz fizike’, ispričala je svojedobno za Jutarnji list profesorica Đurica, priznajući da se morala posebno pripremati za zahtjevnog učenika, te da se katkad bojala da će joj nadareni učenik postaviti pitanje na koje ne zna odgovor. I nije mu se libila reći da ne zna, ali da će sutradan dobiti odgovore.

Uza svu zahvalnost svojim gimnazijskim profesorima, Vasilije Perović će svoj prvi susret s višnjanskom astronomskom školom, edukacijskom zajednicom i famoznim učiteljem, odgojiteljem, eruditom, astronomom i humanistom Koradom Korlevićem, označiti kao presudnu prekretnicu u odabiru svoga znanstvenoga i životnoga puta. Evo Vasilijeve priče…

Možete li se prisjetiti svog prvog susreta s Višnjanom, koliko ste imali godina, što ste radili na svojoj prvoj višnjanskoj radionici? Što je na vas ostavilo najupečatljiviji dojam? Kako pamtite učitelja Korlevića s prvog susreta i koje su vam se njegove riječi urezale u pamćenje?

– To je bilo 2010. godine, nakon završene osnovne škole. Imao sam 14 godina, i vjerojatno slučajno, radio na projektu vezanom za niskofrenkventna promatranja ionosfere, projektu na kojem radim i sada u Višnjanu. Najupečatljiviji dojam je ostavilo radno okruženje. Nakon osnovne škole gdje je najgori grijeh biti „štreber”, ovo je bila okolina u kojoj su interes i postavljanje pitanja poželjni. Bilo je to prvo mjesto na kojem sam bio okružen sličnima sebi. Koradove riječi s te prve škole su meni istodobno zvučale ohrabrujuće i strašno. Bavimo se nečime što nitko ne razumije u potpunosti, bavimo se znanošću i stvaramo zaključke, češće iz neuspjeha, nego iz uspjeha. To je sada za mene normalan dio svakodnevnog posla, ali tada je to bio ogroman odmak od škole koja je ex cathedra.

Koliko ste se puta vraćali u Višnjan kao polaznik edukacijsko-znanstvenih radionica i u kojoj mjeri su one odredile vaš daljnji životni i obrazovni put? 

– Kao sudionik rezidencijalnih programa, dolazio sam četiri godine, od 2010. do 2013., sve iduće godine, do danas, dolazio sam kao asistent i mentor. Mislim da je iskustvo u Višnjanu bilo jedno od ključnih za moj obrazovni put. Prvo, to je bio prvi susret s pravom znanstvenom metodom i učenjem iz vlastitih pokušaja. Drugo, to je bio prvi put da sam iskusio kako izgleda rad u praksi. Iskreno, svidjelo mi se. I to je dovoljno, ako uživate u nečemu, nije teško naći motivaciju za dalje. I treće, to je bila prekretnica nakon koje je „štreber” prestala biti uvreda, i postao kompliment.

Što ste naučili, a što spoznali o ljudima, odnosima, suradnji, zajedništvu za svojih brojnih višnjanskih kampova?

– To ne bi stalo u jedan podulji esej, budući da i sada naučim nove stvari nakon 13 godina u Višnjanu. Kao sudionik sam naučio kako timski rad zapravo izgleda i kako surađivati, jednako s drugim sudionicima koji dijele moje interese, kao i i s mentorima. Naučio sam da ne postoji tipična hijerarhija, već samo različito, veće ili manje iskustvo. Kao asistent i mentor sam naučio kako podijeliti svoje znanje i iskustvo s drugima koji imaju manje iskustva u nekom polju, i kako organizirati grupu. Na ovom polju i dalje učim.

Tko su sve bili vaši mentori, jesu li oni danas afirmirani u svjetskoj znanstvenoj zajednici i jeste li i dan danas u kontaktu?

– Bilo ih je stvarno puno, manje direktnih, više indirektnih. Od svakoga se nauči ponešto, ostane nekakav jak dojam ili neka bubica u glavi. Bilo bi uistinu nezahvalno kada bih sad počeo pojedinačno nabrajati koliko je mladih znanstvenika ili budućih znanstvenika, svatki na svoj način, obilježio neki dio mene, moje prakse, teorije, promišljanja i sazrijevanja.

Bili ste u svoje vrijeme jedan od najuspješnijih učenika i apsolutni prvak mature u Hrvatskoj. Tko je i kako najviše pridonio, osim vašeg intelekta i truda, da razvijete svoju izvrsnost?

– Tu je iskustvo iz Višnjana, u kojem sam apsolutno zaražen visuom znanosti, pa podrška obitelji te profesora u školi koji su radili sa mnom puno više nego što je bilo propisano i definirano programom ili njima plaćeno. Nažalost, škole u Hrvatskoj i dalje nemaju kvalitetno sustavno rješenje za darovite učenike, u kojem god području. Moramo razdvojiti slučaj u kojem profesori na svoju inicijativu, inicijativu učenika, ili zajedničku inicijativu rade ono što će dovesti do rezultata, od slučaja u kojem sustav predviđa takav individualan rad. Sustav kao takav nema rješenje za darovite učenike, oni su prepušteni slobodnoj volji profesora da svoje slobodno vrijeme ulože u rad s njima. Smatram da sam imao puno sreće u mojoj školi u Belom Manastiru, u kojoj mi nikada nije bilo rečeno „ne”.

Što niste mogli dobiti u svojoj osnovnoj odnosno srednjoj školi, a dobili ste za svojih boravaka u Višnjanu?

– Svakako nisam mogao dobiti fokus 24 sata dnevno na nešto specifično, bez 15 predmeta za vratom iz dana u dan. Nadalje, biti okružen sličnima sebi, bilo je, pokazalo se ubrzo, neprocjenjivo. Individualni rad s predmetnim profesorom u školi i zajednički trud s nekoliko učenika s kojima sam moramo nešto napraviti, kao na višnjanskim projektima, dva su potpuno različita načina učenja.

Što vam je bilo najupečatljivije za vaših prvih tjedana na studiju u Cambridgeu?

– Vjerojatno isto što i bilo kojem drugom studentu na bilo kojem sveučilištu. Sve je novo, nova okolina, novi ljudi, novi modus operandi. Bio sam oduševljen organizacijom i neposrednim odnosom studenata s profesorima. Odmah smo svi dobili direktne kontakte sa svim profesorima da bismo ih mogli kontaktirati kad god nam zatrebaju, u slučaju hitnosti. I dobili bismo od njih odgovore vrlo brzo, najčešće u roku nekoliko sati, najkasnije dan. Oduševila me i strast profesora za rad, već prvi dan uputili su me na prezentaciju kroz koju im je predstavljeno 20 kolegija od kojih sam trebao izabrati tri koja ću, uz četiri obavezna, studirati na prvoj godini. Bio sam impresioniran voljom i žarom s kojima se profesori trude predstaviti svoje predmete, kao i zainteresirati nas studente za njihove kolegije koji su bili izborni. 

Što vas je najviše okupiralo za vrijeme studija, čemu ste se predavali s najviše strasti?

– Studij ne ostavlja puno vremena za razne aktivnosti. Ipak, prvi puta sam imao priliku baviti se nečime što volim, i ni sa čim drugim. Naravno, bilo je aktivnosti mimo studija, npr. razna društva, među njima i astronomsko, koje sam vodio godinu dana. Također, bilo je vremena za opuštanje na koncertima klasične glazbe. Svaki dan je bio ispunjen.

Kakve odnose ostvaruju tamošnji profesori sa studentima, jesu li na distanci, ili su vam “pri ruci”, ili je to individualno od profesora do profesora?

– Uvijek dostupni, individualan rad je ključ tog sustava obrazovanja. Za svaki predmet postoji poseban mentor i individualan rad na tjednoj bazi. Nikad nisam osjećao da sam prepušten sam sebi. Podrška je sustavna i strukturirana.

Možete li opisati jedan svoj intenzivniji studentski dan u Cambridgeu, od ustajanja do odlaska na počinak?

– Naizgled monotono ako ne uživate u onome što studirate, ali zamislite svoj dan i zamijenite fiziku s onime što vi volite. Ustajanje, doručak, predavanja, ručak. Između predavanja je 10 minuta, i najčešće su predavanja bila na različitim lokacijama. Bicikl i rekreacija u desetminutnom sprintu. Nakon ručka su ili laboratorijski praktikumi, ili rad s mentorima, ili vrijeme za učenje. Nakon toga, večera, koja ponekad traje relativno dugo (formal hall, jedna od tradicija u Cambridgeu). Nakon večere, nastavak učenja i spavanje. College se brinuo da imamo praktičnu podršku svaki dan. Hrana je dostupna, sobe su nam čišćene svakodnevno itd. Fokus je na studiranju.

Za vrijeme studiranja vraćali ste se kao asistent, kasnije i kao mentor, svakog ljeta u Višnjan. Zašto? Iz zahvalnosti, da vratite dug zajednici? Zbog vaše strasti i želje da mladima prenesete ono što su i vama jednom prenosili?

– S jedne strane je bio osjećaj „duga”, ali ponajviše je to bila činjenica da i kao asistent imam puno toga za naučiti. Sada praktično organiziram svoj projekt, u kojemu uživam, ali isto tako uživam prenoseći znanje.

Kako danas, kao zreli mladi čovjek, gledate na Korada Korlevića, njegovu posvećenost mladima i učenju, na njegovu energiju i entuzijazam, ali i prepuštenosti borbi s vjetrenjačama, bez institucionalne podrške?

– Korado je iznimka koja postoji, ne u sustavu, nego unatoč sustavu! Mislim da nas ima puno koji smo dobili prvi okus znanosti u Višnjanu i nastavili se baviti onime što volimo. Bez Višnjana, mnogi među nama, uključujući i mene, ne bi u ključnom trenutku upoznali sebi slične i dobili ohrabrenje. Ljetne škole u Višnjanu su „posljednje utočište”.

Što ste ljetos odradili u svojih osam višnjanskih dana? Rekli ste mi da radite na višegodišnjem projektu, o čemu se točno radi i do kuda ste stigli?

– Projekt se bavi promatranjem ionosfere u niskofrenkventnom području za vrijeme meteorskih potoka. Tehnologija za takva mjerenja postoji, a mi smo zagrizli nešto što ne možemo „prožvakati” brzo. Kako to biva u znanosti, češće dobijemo odgovor na pitanje „kako ne”, nego na pitanje „kako da”. Za vrijeme ljetne škole smo ustanovili kako poboljšati mjerenja i omogućiti neprekinuta mjerenja. Posao do sljedećeg ljeta je prevesti prototip u funkcionalan sustav. Ja nemam odgovore, postavljam pitanja kao i sudionici. Zajedno tražimo odgovore.

Iz vaše perspektive mladog znanstvenika koji je završio velike škole i obišao svijeta, što je Višnjan zaslužio biti i imati, uza sve ono što već jest i što ima?  

– Višnjan bi u nekom drugom sustavu, sustavu normalnijih vrijednosti, bio prepoznat kao ono što jest, mjesto za one s interesom, talentom i motivacijom, za stvaranje novih generacija. Toliko toga se napravi u toliko malo vremena, ostaje samo pitati se što bi bilo kada bi učenici koji dolaze u Višnjan mogli ondje provesti cijelo ljeto. Ili možda cijelu godinu? Ili kada bi to bila neka nestandardna škola s naglaskom na znanstvene discipline i usmjeravanje? S financijskim neprilikama, stvari variraju, ali su fundamentalno loše. Usporedite Višnjan s osrednjim nogometnim klubom i vidjet ćete da su prioriteti krivo posloženi u našem društvu. Stasanje novih generacija nam je kudikamo manje bitno od lokalnog nogometnog kluba. Svaka čast nogometu, ali nogometaši nisu nositelji napretka i budućnosti, nego su to mjesta koja su jedinstvena poput višnajnske zanstvene zajednice.

Možete li razumljivim jezikom za prosječnog čitatelja objasniti koja je tema vašeg doktorata? I možete li nam dočarati veličinu i značaj međunarodne institucije za nuklearna istraživanja CERN, na kojem trenutno radite na doktoratu?

– Moj doktorat je na dvije fronte. Jedna je vezana za High Luminosity projekt u CMS kolaboraciji. Za nekoliko godina ćemo usedmerostručiti broj sudara u svakom trenutku i time dobiti puno više mjerenja. Cilj je iz toga imati preciznija mjerenja. Moj doprinos je u razvoju jednog dijela detektora koji se može nositi s tolikim brojem sudara i mjeriti produkte tih sudara efikasno. S druge strane, bavim se analizom postojećih mjerenja CMS eksperimenta gdje, analizom jednog od načina proizvodnje i raspada Higgsovog bozona, tražimo „potpis” nove fizike, one koja nije dio sadašnje teorije.

CERN je jedan od najvećih, ako ne i najveći znanstveni pothvat u povijesti. Do sada je CERN višestruko produbio naše razumijevanje materije i svemira, pri tome stvorivši brojne tehnologije bez kojih nam je svakodnevni život nezamisliv. Za mnogo toga što se danas radi, ne znamo za što će točno u budućnosti naći primjenu. Kao što čestični fizičari nisu prije 30, 40 godina znali za što će se danas primjenjivati npr. World Wide Web, koji je osmišljen u CERN-u, ali nisu znanstvenici baš imali ideju da će svi jednog dana imati na mobitelima u džepu svo znanje svijeta i da će ljudi cijele dane visjeti na svojim aparatima. Što zapravo hoću reći: nisu sva pitanja odgovorena, znanost i napredak idu dalje, a neke od tehnologija koje nastaju će zasigurno naći primjenu i postati neizostavne u budućnosti.

Gdje se profesionalno vidite za deset godina, osim naravno, svakog ljeta u Višnjanu?

– Jednom sam pročitao negdje da prošlost ne možemo promijeniti, ali ju možemo znati. Budućnost možemo birati, ali ju ne možemo znati. Nadam se da ću biti dio nekog znanstvenog tima u kojem ću se moći baviti stvarima koje su za mene najzanimljivije stvari na svijetu.

Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije

Na slici: Vasilije Perović

Foto: Privatni arhiv Vasilija Perovića