Velimir Visković se prisjetio smrti novinara i publicista Denisa Kuljiša.

“Prije tri godine umro je Denis Kuljiš. Krupna figura hrvatskog novinstva i javnog života uopće, u svakom pogledu.U mnogim stvarima nismo se slagali; svejedno, fali mi. Još pod dojmom njegove smrti, napisao sam prije tri godine ovaj zapis, koji će, vjerojatno nešto proširen, ići u sljedeću knjigu memoarskih zapisa.

DENISOV ODLAZAK

Jutros mi je Mani javila: – Znaš da je umro Denis?Prenerazilo me, iako u našim godinama (obojica rođeni 1951.) takve vijesti više i nisu iznenađenje. Pogledao sam potom fejs (manje-više imamo iste prijatelje) , mreža se usijala od reakcija. Nisu samo pozitivne, ali Denis bi volio tu raznolikost: unisonost mu je uvijek bila dosadna. A dosada je najnesnosnija karakteristika koju je on mogao zamisliti, i kod osobe i javne situacije.Upoznao sam ga davno, još 1974.u redakciji Studentskog lista: on i Jurdana su kao mladi filmski kritičari entuzijastično u zadimljenoj redakcijskoj sobici, koja je gledala na Džamiju, hvalili špageti vesterne i pljuvali evropski autorski film, posebno Bergmana.

Ja sam, naravno, Bergmana branio, žustrije nego da su mi napali oca, valjda sam i umišljao kako mi je Bergman duhovni otac. Čak sam napisao u sljedećem broju Studentskog tekst protiv vesterna kao žanra, dok su oni u istoj rubrici neumjereno hvalili Leonea i cijelu tu špageti družinu.Već se tada vidjelo da sam ja nekakav pretenciozan intelektualac, kakve Denis cijeli život nije mogao smisliti. Pa još ljevičar i intelektualac, e ti su najgori! Mene je u njegovim očima ipak spašavao što sam pisao relativno jasno; Zuppu i Šnajdera je okrutno ironijski secirao u svojim kolumnama, jer mu je na živce išao njihov kompliciran intelektualistički diskurs.

Meni će, pak, u nekim situacijama Denis čak i pomagati, recimo kad sam prije desetak godina polemizirao s Bogišićem i njegovim šogorom Jergovićem oko Hrvatske književne enciklopedije. Tad se Kuljiš uključio, i to na stranicama Jutarnjeg, gdje je kao jedan od rijetkih imao autorsku eksteritorijalnost, koja mu je dopuštala da raspali i po tadašnjoj ikoni lista, Jergoviću.U novine koje je on uređivao nije me baš pozivao; vjerojatno sam mu bio preozbiljan i dosadan kao pisac, a cijelu hrvatsku književnost smatrao je provincijalnom i nezanimljivom, kritiku nepotrebnom; znajući njegove stavove nisam se ni nudio, surađivao sam drugdje, jer su i njegove novine meni uglavnom bile previše senzacionalističke, hm, da ne kažem trivijalističke.

Pa, ipak, negdje, mislim 1997. ili 98.,prozvao me da dođem njemu u redakciju Ultre, magazina koji je upravo pokretao nakon napuštanja Nacionala. Čak mi je predložio da napustim posao glavnog urednika u Leksikografskom zavodu, nudeći dvostruko veću plaću.Shvatio sam da bih u novoj redakciji imao ulogu Marka Grčića, jednog od rijetkih ljudi kojima se Denis iskreno divio. Na sreću, nisam se polakomio za dobrim primanjima, a valjda sam shvatio kako je Marko jedan jedini i nedostižan, te sam Denisu predložio da radim taj posao honorarno jer me koncept Ultre kao art magazina tipa Vanity Faira ili New Yorkera iznimno zanimao.

Nevoljko je prihvatio moju odluku da ne napustim Leks. Ali – pokazalo se, nasreću nisam napustio svoj posao – jer izišla su samo tri broja tog dvotjednika; u poratnoj Hrvatskoj baš i nije bilo publike za sofisticirana intelektualne magazine. Denis je vidjevši da sve srlja u financijsku propast, obustavio izlaženja već nakon trećeg broja, ne znam jesu li uposlenici dobili plaće, ali novca za honorare nije bilo.

Meni osobno Denis je bio neusporedivo draži kao pisac nego kao urednik. Posebno u svojim globusovskom kolumnama, kasnije sabranim u knjigama Majmuni, gangsteri i heroji; Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži&papci; Ad hominem. Ne slažem se često s Denisovim vrednosnim sudovima izrečenim o pojedinim protagonistima hrvatskog javnog života, ali stil je doista izvanredan, prispodobe ingeniozne, sve pisano s mnoštvom pitoresknih detalja. Duhovito. I bez podilaženja ikome.

Možda jedino još Igor Mandić ima toliku količinu prkosa i bezobrazluka kakvu je imao Denis. Taj talent je više literaran nego novinarski, činilo mi se. Nije mu bilo krivo kad sam mu govorio kako ima literarni dar; rado je prihvatio moj poziv da uđe u Društvo pisaca koje sam 2002. osnovao.Nagovarao sam Denisa – potaknut baš tim novinskim portretima – da se upusti u pisanje društvenog romana o hrvatskoj tranziciji. Ne znam je li baš mene poslušao, ali doista je objavio roman o toj temi, pravi roman, Hrvatski bog Merkur. Mene je prozvao da mu budem promotor na Interliberu. Iskreno, roman je osrednji, i sam je toga bio svjestan; tješio se da je prodan u deset tisuća primjeraka.

Ako jest, onda je te godine bio među najvećim regionalnim hitovima, samo rijetki postižu tu nakladu. Ali, pokazalo se kako Denisu najviše leži rad na dokumentarnoj građi, više od čistog izmišljanja.U zadnje vrijeme pratili smo se najviše preko fejsa, rijetko viđali. Zanimljivo kako fejs radikalizira razlike. U par navrata smo se i počupali (ono malo sijede kose na našim ćelavim glavama). Uglavnom zbog politike.

On mene uopće nije lajkao iako je znao ostaviti poneki ciničan komentar pokazujući da me redovito čita. Ja bih njega i lajknuo ponekad, jer me uvijek iznova iznenađivao; oduševljavali su me njegova visprenost, raspon znanja, neviđena radoznalost, zaigranost… Da, uvijek je bilo i materijalnih pogrešaka; kad bih ga upozorio, samo bi odmahnuo rukom. Pisao je toliko i s takvom lakoćom da je teško pogreške izbjeći.-Važan je opći dojam, ne detalj. I da nije dosadno!Falit ćeš, Denis, bez tebe sve će biti puno dosadnije”, ističe Velimir Visković.

Podsjetimo, Visković je ušao u žestoku polemiku s Miljenkom Jergovićem nakon što ga je u intervjuu za Vijenac 2011. godine optužio za reafirmaciju četništva u Srbiji.

Donosimo dio intervjua koji je izazvao polemiku.

U posljednje vrijeme neki hrvatski pisci zagovaraju nekakav jugoslavenski kulturni prostor. Je li to realno?

U ovom trenutku vrlo je malo jugonostalgičara koji misle da je moguće formiranje neke nove Jugoslavije jer su se i nacionalne ideologije jako udaljile. Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji. Ako je u nekoj državi službeno priznat i prihvaćen model velikosrpske ideologije, tada je nemoguće na toj osnovi graditi zajedničku državu. Tamo gdje postoji jugonostalgija kod nekih Srba i nekih Hrvata, to je više jedan melankolični osjećaj neratobornih ljudi koji se s nostalgijom sjećaju nekih izmišljenih ili stvarnih slika sretnoga djetinjstva.

Na pomolu je čini mi se još jedna polemika s Jergovićem.

Ma ne bih se želio previše baviti Jergovićem. Priznajem da je on uz Aralicu još jedna moja kritičarska zabluda; ako je kod njega i bilo talenta, on je završio kao žrtva megalomanske ambicije.

Zašto?

Jergović odveć brzo izbacuje nedovoljno dorađene, stilski nezgrapne knjige. Njegov je problem što ima ambiciju postati pisac ranga Andrića, Krleže, Kiša, za što mu je, uz neosporni talent za pričanje priče, potrebna i široka filozofska vizija svijeta, koje nema. Zbog nedovoljna rada na sebi, ostaje površan i plitak, a kad ga raspali jarost, i primitivan.

Naslovna fotografija: Denis Kuljiš

Foto: Hina