Zastupnica Karolina Vidović Krišto naglasila je u svojoj saborskoj raspravi da Porezna uprava selektivno provodi zakone. Dok su “male ribe” na udaru, moćnici mogu raditi što god hoće. Tako je napomenula da bivši predsjednik Stipe Mesić nikad nije objasnio otkud mu gotovina za kupnju dva stana u dobrom zagrebačkom kvartu. Njezinu raspravu prenosimo u cijelosti.

“Kao što je svima poznato, kolegica Peović i ja u pojedinim pitanjima smo – ne dva svijeta, nego dvije galaksije. Ali kada je u pitanju oduzimanje nezakonito stečene imovine, onda postoji visoko međusobno razumijevanje.Uz pohvale ovoj inicijativi, ipak moram reći da – nama u Hrvatskoj ne trebaju novi zakoni o utvrđivanju legalnosti nečije imovine.

Kao što, općenito, Hrvatska ima sve zakone, kao što ih imaju Češka, Austrija ili Luksemburg – i u nijednom zakonu ne piše da se smije krasti – kao što u nijednom hrvatskom zakonu ne piše da institucije ne moraju provoditi zakone. Ali u Hrvatskoj se zakoni ne provode . Tako Hrvatska, primjerice, ima odredbu u poreznome zakonu, kojom se sa stopom od čak 60% poreza naplaćuje nerazmjer nečije imovine i njegovih legalnih prihoda.

U Poreznoj upravi postoji čak i posebna služba za otkrivanje i financijske istrage nezakonito stečene imovine. Međutim, ovo su sve slova na papiru, bez ikakve stvarne primjene u (današnjoj) Hrvatskoj.
Imamo situaciju da se obične građane (dakle, poštene hrvatske građane, koji nemaju nikakvu političku, društvenu moć), doslovno maltretira, primjerice, od strane ministarstva financija.

Tako mi ovih dana govori jedna Zagrepčanka da je Privredna banka traži informacije na temelju čega je dobila nekoliko tisuća eura od svojih prijatelja, i to iz Njemačke – koja nije porezna oaza.
Da stvar bude još bizarnija, traže obrazloženje zašto je ta gospođa uplaćivala na svoj račun iznose od nekoliko stotina eura. Znači, u Hrvatsko su sumnjivi obiteljski ljudi, i s njima se bave i država, i banke – po nalogu države.

Ali, kada se mjesecima na račun jednog umirovljenika, uplati gotovo 70 milijuna eura, onda Porezna uprava ništa ne vidi. Upravo je to bio slučaj s umirovljenikom Škugorom, ocem osumnjičenika u aferi INA.
Dakle, običnog se građanina maltretira zato što od rodbine posuđuje novce, 10 ili 20 tisuća eura (i kakve to uopće veze ima s državom) – ali kada su pitanju milijuni, onda je država slijepa i gluha?
Hrvatskim tijelima nije bilo sporno ni kada je 2014. godine Pavao Vujnovac podizao u gotovini 27 milijuna kuna.

Dakle, tko diže 27 milijuna kuna u gotovini? Obična osoba sigurno ne diže 27 milijuna kuna u gotovini – osim ako je tih 27 milijuna kuna išlo (recimo) jednom ministru, zato što je Vujnovcu omogućio ogromnu zaradu. Jer, podsjetit ću da je Vujnovčev poslovni uzlet krenuo 2012. godine, kada je Ivan Vrdoljak postao ministar – zadužen, među ostalim, za energetske državne tvrtke.

Upravo ministar Vrdoljak tada pojedinim državnim tvrtkama daje nalog, da prestaju same kupovati plin (iako su to ogromne tvrtke), već da plin počnu kupovati preko Vujnovčevog PPD.
Znači, Vujnovac kupi nešto za 100, a zaračuna Petrokemiji za 120. Plin teče kroz cijevi – i cijeli Vujnovčev angažman je jedan laptop i printanje ugovora. U tom kontekstu postaje razumljivo da netko ode u banku i u nekoliko kufera podigne u gotovini 27 milijuna kuna. Ali, to, naravno, nitko nije ispitivao, niti je utvrđen krajnji korisnik tih novaca koji je podignuo Vujnovac u gotovini.

Je li ikada ispitano odakle Stipi Mesiću, bivšem predsjedniku, novci da kupi dva stana u gotovini? Mesić je na te upite – odakle mu novac – najprije govorio o nekakvim prijateljima, da bi nakon nekoliko mjeseci rekao da mu je to posudio izvjesni Božo Dimnik (za kojeg postoje ozbiljne indicije da je bio pukovnik UDBE u Sloveniji).

I upravo dvostruki kriteriji jesu omča oko vrata hrvatskoj državi i društvu, i izvorište svih nedaća i nepravdi s kojima se Hrvatska suočava. Dvostruki kriteriji automatski znače da se zakoni na nekoga odnose, a nekoga ne odnose. Svi se sjećamo analize imovinskog stanja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, i 200 tisuća maraka na računu Zagrebačke banke. Nikada nitko nije osporio da je Tuđman prodao na desetke tisuća knjiga, i glede toga, tih 200 tisuća maraka po ničemu nisu bili sporni. Dakle, Tuđman je zbog tih, neprijavljenih 200 tisuća maraka bio na stupu srama i doživio opću osudu. I to su ti dvostruki kriteriji.

Legalnost Tuđmanove imovine nije bila po ničemu sporna – dok je Mesićeva u potpunosti sporna. Ali Mesić nije doživio opću osudu. Čak, štoviše – Mesića se do današnjih dana pokušava prikazati kao nekakvog pozitivnog aktera u Hrvatskoj, iako sve činjenice govore da je taj čovjek duboko u korupciji, uvezan sa starim, udbaškim i antihrvatskim strukturama. A upravo te strukture ne dopuštaju transparentnost, europske vrijednosti i istinski demokratski život u Hrvatskoj.
Tako je prije nekoliko dana Mesić predstavljao svoje memoare, i to u organizaciji izvjesnog Franje Maletića. Uobičajeno, kad su u pitanju te strukture, one djeluju po starom receptu, koji se zove: drž“te lopova! Tako Mesić sustavno iznosi objede na račun različitih ljudi, a sama činjenica da je njegov nakladnik Frane Maletić (vlasnik nekadašnje tvrtke Max Media, koja je za Sanadera obavljala poslove koje je kasnije preuzela Fimi Medije), u potpunosti razotkriva i kompromitira Mesića i njegova izdavača Maletića.

Usto, taj Maletić je 1987. bio šef JATa u Kanadi – a poznavatelji bivšeg sustava kažu da je to mjesto bilo rezervirano isključivo za povjerljive suradnike UDBE. Dakle, Hrvatska svjedoči općoj netransparentnosti, a državni aparat radi otvoreno protivno zakonu. Jer, koji je razlog da Porezna uprava ne provjeri usklađenost legalnih prihoda predsjednika Sabora Jandrokovića s njegovom imovinom? Naime, Jandroković ima iznimno veliko bogatstvo, a cijeli radni vijek (osim kratkog razdoblja), on je državni činovnik ili dužnosnik.

Zašto, dakle, Porezna uprava nije izvršila provjeru legalnosti Jandrokovićeve imovine? Jer, ukoliko je Jandrokovićeva imovina ilegalna, onda to znači da je on ucjenjiv. A ako je ucjenjiv od strane nekog lobija u Hrvatskoj, onda može biti ucjenjiv i od Srbije, ili bilo koje druge države koja ima materijale da ga ucjenjuje.

Upravo je iz demokratskih razloga ključno da vodeće osobe u državi nisu ucjenjive. Što je s imovinom predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića – čovjeka koji je imao odvjetnički ured 8 godina, nakon čega je izabran u Ustavni sud, i koji prijavi da mu je samo ušteđevina veća od 10 milijuna kuna.
Zašto Porezna uprava nije utvrdila koliko je Šeparović uplatio poreza na dobit, i koliko je novaca uprihodio od državnih tvrtki? I upravo u tome jest problem – Porezna uprava ne radi svoj posao; ni kada je u pitanju Mesić, ni Jandroković, ni Miroslav Šeparović, ni Slavko Linić, kao ni kad je u pitanju Ivan Jakovčić.

Porezna uprava je rigorozna kad je u pitanju vlasnik kafića, kumica na placu, ribar, poljoprivrednik, građevinski obrtnik ili poduzetnik – koji nije uvezan sa moćnicima. To mora biti standard za svakoga – jer, ne postoji lijevi ili desni lopovluk, ne postoji lijevi ili desni zakon, ni lijevi ili desni porez! I u tome se razlikujemo mi koji želimo stvarne promjene u Hrvatskoj – tj., jednakost pred zakonom i jednaku primjenu zakona prema svakome.

HDZ-u, SDP-u, MOŽEMO, Domovinskom pokretu ili HNS-u smeta lopovluk druge opcije, ali im ne smeta njihov vlastiti lopovluk. I u tome je sadržan problem današnje Hrvatske – a on se zove nejednakost pred zakonom. Hrvatskoj ne trebaju novi zakoni u borbi protiv korupcije, jer se sadašnji zakoni ne provode. Hrvatskoj treba smjena današnjih struktura, koji te zakone ne provode”, ističe Karolina Vidović Krišto.