“Bitange, politički kalkulatori, podrepaši, prodavatelji magle, tehnolozi vladanja, intrašovinisti, veleizdajnici, uništavatelji ljudskih sudbina, pa i mafijaši, žive kao bubrezi u loju. U isto vrijeme sve je manje noću osvijetljenih prozora u slavonskim selima.”
Đuro Vidmarović, književni kritičar, pjesnik, saborski zastupnik i diplomat objavio je emotivan tekst na svojem Facebook profilu u kojem se žali na društvenu nepravdu i iseljavanje mladih i sposobnih iz Hrvatske. Povod je bio slučaj iz njegove obitelji.
Vidmanović je saborski zastupnik od 1990. Bio je član saborske Komisije za izradu Deklaracije o nezavisnosti RH. Od 1995-1999. izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini. 1995. Predsjednik Republike dodjeljuje mu Red kneza Branimira i orden Domovinske zahvalnosti, a 2002. dragovoljno se povlači iz diplomacije i ide u mirovinu.
Pogodio ga je slučaj sestrične za koju kaže da je nepravedno otpuštena iz posla u Hrvatskim Vodama. Tvrdi da se smatra krivim što iz principa nije intervenirao u korist obitelji, što nije iskoristio svoja poznanstva. Sada čitava obitelj iseljava iz Hrvatske. Vidmarović to vidi kao primjer duboke nepravde u hrvatskom društvu, u kojem uspješni i sposobni ne nalaze priliku, dok oni koji koji to ne zaslužuju imaju sve.
Tekst objave prenosimo u cijelosti.
TUŽAN SAM I RAZOČARAN
Tužan sam, ojađen i razočaran. Izbjegavao sam koristiti Facebook kao rame za plakanje. Do sada. Prije tri dana se iselila iz Hrvatske mlađa sestrina kćer, zajedno s cijelom obitelji. Krasni ljudi. Šogor dragovoljac Domovinskog rata, fakultetski obrazovan intelektualac, dobar čovjek i otac, sestrična ekonomistica, predana majka dvoje maloljetne djece. A djeca lijepa, poslušna, dobri učenici jedne ugledne zagrebačke škole – gotovo idealno. Iselili su se u jednu sjevernoeuropsku državu. Dočekao ih posao, komforan stan, sve sređeno djeci za školu, zdravstvena i socijalna zaštita, a prije svega društveni mir. Po meni, životni standard teško može zamijeniti Domovinu. Osim kada ju napustiš zbog nužde, nemoći i nepravde. Moji su poštovani rođaci otišli zbog nepravde kojoj su ovdje bili izloženi. Poglavito je strašne stvari u ispostavi Hrvatskih voda u mojoj dragoj Novskoj proživjela sestrična. Nakon 2000, u novim političkim okolnostima, fizički su ju nakon što se vratila s porođajnog dopusta izbacili s radnog mjesta, kako bi netko potom zauzeo to mjesto. Ono što su njoj učinili spada u horor. Sudska parnica se vodi desetljeće, uz neprestane žalbe te ustanove, a vrijeme prolazi, djeca rastu, rane postaje nezalječive. Pravna država je zakazala. Pobjeda pravde nije bila izgledna. Nisam intervenirao, nisam poticao neka stara prijateljstva, vjerujući u pravdu. To mi je bio životni princip. Osjećam se sukrivcem za stradanje ove obitelji. Sve mi je to palo na srce kao nova rana. Premda idu u mirniji život, u smirenu situaciju, u bolju materijalnu stvarnost, ne mogu prežaliti što zauvijek napuštaju Domovinu. Nisam 1990. godine, kao barakaš i saborski zastupnik, niti u noćnim morama mogao sanjati kako će mi skoro cijela šira obitelj krenuti u iseljavanje, iz Države za čiju sam slobodu dao sve svoje ideale i intelektualne potencijale, kojoj sam služio predano i bez zadrške, a činim to i sada. A planira napustiti Hrvatsku i kompletna obitelj starije nećakinje, čak s unucima. Već su spakirali kofere. Sestrin unuk, računalski stručnjak s akademskom titulom, mladi perspektivni znanstvenik, već je s cijelom svojom obitelji otplovio preko oceana. Dočekali su ga raširenih ruku. A bitange, politički kalkulatori, podrepaši, prodavatelji magle, tehnolozi vladanja, intrašovinisti, veleizdajnici, uništavatelji ljudskih sudbina, pa i mafijaši, žive kao bubrezi u loju. U isto vrijeme sve je manje noću osvijetljenih prozora u slavonskim selima.
Foto: Zvonimir Kuhtić/ Hina