Velimir Visković piše o svom poznanstvu s Mislavom Bagom.
“Kao što čitatelji mojega profila znaju, o istaknutim protagonistima naše kulture i javnog života obično pišem iz memoarističke vizure, spominjući prije svega uspomene na naše druženje i razgovore. Ponekad se i iznenadim koliko sam zanimljivih ljudi poznavao. I koliko sam ljudi izgubio; i po tome osjećam da starim.
Mislav Bago je bio više od dva desetljeća mlađi od mene, bavio se isključivo politikom i političarima, pa se nisam bio u prigodi družiti s njim.A volio sam ga i poštovao kao novinara, pogotovo u onoj njegovoj fazi na državnoj televiziji kad je imao hrabrosti čak i jednog Ivu Sanadera (inače miljenika i lijevoliberalnih novinara) podvrgnuti ispitivačkom tretmanu upornošću bulterijera za kojega nema tabu tema i nedodirljivih ličnosti.Inteligentan, informiran, sposoban analitičar, na TV Nova je nešto izgubio od britkosti (vjerojatno da ne dovodi privatnog vlasnika u sukob s državnim establišmentom), ali svejedno, još uvijek je bio najzanimljiviji novinarski lik tv dnevnika.
Mislio sam, njegova smrt veliki je gubitak za novinarsku scenu, ali zapravo nemam građe za neko osobno sjećanje.A onda na jednom portalu nađoh ovu desetak godina staru fotku: s Mani i Mislavom dolazim na proslavu Severinina četrdesetog rođendana.
Mislav je bio pozvan na rođendan, očito, kao novinarski selebriti, ja kao Manin frend, a pomalo sam se u to doba intenzivnoga Severinina društvenog i kulturnog angažmana i družio s pjevačicom. Zapravo, simpatična i pametna cura. Donio sam joj na poklon biografiju Leonarda Cohena; javila mi se 2-3 dana kasnije da mi kaže kako sam pogodio s izborom.
Bago se očito nelagodno osjećao među svim onim pop zvijezdama koje su hrpimice dolazile na veseli party. Kao i ja, uostalom. Stajao je sa strane u polumraku iščekujući da stigne netko kome bi se mogao priključiti, a da ga baš ne bude sram tog društva. Ja sam pristigao sa Severininom prijateljicom i mentoricom Mani Gotovac.
Mislav nas je ugledao i zapitao može li nam se pridružiti, nije skrivao da mu neugodno ući sam i izložiti se fotografima: možemo li ga “spasiti”? Tako sam došao u situaciju da upoznam uglednog novinara. Neko smo vrijeme i sjedili skupa za stolom, ali poslije je počelo veselje, cika, oko Mani je uvijek bilo živahno, šušur pravi!Šteta, žao mi što razgovora s Bagom nije bilo više. I posebno što ostajemo bez njegovih sjajnih TV intervjua, inteligentnih analiza i britkih komentara”, ističe Velimir Visković.
Foto: hina