Nikada do kraja neće biti jasno kako su malobrojni i slabo naoružani hrvatski branitelji Vukovara uspijevali toliko dugo, skoro tri mjeseca, zaustavljati puno nadmoćnijeg neprijatelja, bivšu Jugoslavensku armiju sa svom silom oklopa i naoružanja, da zauzme taj hrvatski grad na Dunavu.

Pogotovo nije jasno kako je braniteljima s Trpinjske ceste polazilo za rukom uništavati toliki broj tenkova i oklopnih vozila bivše JNA, među kojima su bile i pojedine postrojbe, tako su je nazivali, elitne Gardijske motorizirane divizije, koje su iz Beograda ispraćali bacanjem cvijeća pod njihove ‘gusjenice’ kad je krenula prema Vukovaru.

Vojni analitičari se ne prestaju pitati što je bilo presudno da su te moćne grdosije držali izvan Vukovara sve do pred sam pad grada. Jedni govore kako je razlog bio u tome što je bivša JNA išla bahato i arogantno, slali su tenkove naprijed bez pješadijske potpore koja je bila dvjestotinjak metara iza njih pa su bili previše izloženi.

Drugi su pak tvrdili kako je glavni razlog tako uspješne obrane bio u srčanosti branitelja, ali i u poznavanju terena. Bili su čvrsti, uporni, ludo hrabri i uz to, borili su se u ulicama i uz kuće u kojima su odrastali. Uvijek postoji razlika u motiviranosti za borbu, govore, između onih koji brane svoj dom i domovinu, od agresorskih snaga, onih koji ih napadaju s namjerom osvajanja tuđeg teritorija.

Treći pak upiru prstom u dva elitna protuoklopna odreda s Trpinjske ceste – Žute mrave i Pustinjske štakore kao onaj ključni čimbenik koji je presudio da tako dugo odolijevaju. Oni su napravili „Groblje tenkova“ i tako drugima pokazali da je moguće uspješno se boriti i protiv takve sile.

No, ti elitni odredi, kako bi netko pomislio, nisu bili sastavljeni od nekih dobro obučenih specijalaca ili onih koji su vični vojnim vještinama. To su uglavnom sve bili mladići iz te ulice ili iz tog kvarta, Borova naselja, danas dijela Vukovara bez vojnog iskustva.

Ali, odlučni oduprijeti se agresoru, učili su kroz borbene zadatke, prilagođavali se. Dočekivali su tenkove u dvorištima i vrtovima kuća, stajali u zasjedama, gađali ih, povlačili se, i opet se vraćali. Brojni su poginuli u Vukovaru ili na drugim ratištima.

Jedan od članova ‘Žutih mrava’ bio je i Blago Tica. Rođen je 21. rujna 1967. u Vukovaru, kao najmlađe od troje djece u obitelji Veronike (rođene Knezović) i Mate Tice, koji su se tamo doselili iz mjesta Ledinac u općini Grude, u zapadnoj Hercegovini.

Blago je završio četverogodišnju strukovnu školu za trgovca. Nakon što je odslužio vojni rok u Svilajncu u Srbiji po povratku se zaposlio u jednom ugostiteljskom objektu. Nedugo potom zajedno sa starijim bratom u obiteljskoj kući na Borovskoj cesti otvorio je kafić.

Nakon prvih demokratskih izbora 1990. na zgradi mjesne zajednice na Trpinjskoj cesti istaknuo je hrvatsku zastavu. Tridesetak Srba se okupilo prosvjedujući i tražeći da se zastava skine.

Blago je stajao uz Vinka Budimira – Slona koji je ponudio ljestve onima koji će je imati hrabrosti skinuti. Nije se nitko usudio to napraviti. Hrvatska zastava je ostala vihoriti.

Blago se te 1990. i oženio sa Žaklinom, rođenom Gadže, i u lipnju 1991. dobivaju sina Franu. „Živio je brzo, kao da je znao da će njegov život tako kratko trajati“, rekao je njegov brat Ivan.

Njegovi kolege i prijatelji govore kako je bio iznimno društven, prilično markantan, i ‘mangup’ u pozitivnom smislu. U slobodno vrijeme je volio igrati nogomet, školski kolega mu je bio Ante Miše, kasniji prvotimac Hajduka.

„Kad zatvorim oči, vidim lica svih iz razreda, ali najčešće mi pada na pamet prijatelj iz klupe Blago Tica“, prisjetio se Miše.

I dok su neki mislili kako će se možda moći izbjeći rat, Blagi je, prema svjedočenju njegova brata, bilo jasno kamo sve to vodi, pogotovo nakon mučkog ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu selu.

Ne možemo to dopustiti, ako treba dati život za obranu Hrvatske, dat ću ga, govorio je. Uključio se odmah u organiziranje obrane Borova naselja. Potom dolazi među Žute mrave na Trpinjsku cestu.

„Što god bi se za njega pozitivno reklo, bilo bi malo. Dečko na svom mjestu, kulturan, mlad ali iznimno srčan i hrabar”, rekao je o njemu jedan suborac.

Sudjelovao je u svim onim teškim borbama koje su branitelji te ceste imali s bivšom JNA koja je tenkovima bila naumila proći kroz tu ulicu. Posebno je bilo vatreno 14. rujna te 1991. kada je krenuo opći napad na Vukovar.

Desetine tenkova JNA s pješaštvom napalo je Trpinjsku cestu. Svi govore kako je to bila prekretnica u borbama za Vukovar.

„Bio je to najjači napad, krenuli su sa svih strana i da nije zaustavljen, neprijatelj bi išao do Vinkovaca. Da su se tada probili i da su se spojili sa snagama koje je JNA imala u vojarni, ništa ne bi bilo od obrane grada“, rekao je jedan pripadnik Žutih mrava.

Taj napad je, prepričavaju, trajao četiri dana, sve do 18. rujna kada su neprijatelji, bivša JNA i njima pridružene srpske postrojbe, bili potučeni do nogu. „Tada je na Trpinjskoj cesti i uokolo utvrđena linija obrane i gađanje oklopnjaka za nas je tada postalo rutina“, kazali su.

Ističu i kako su branitelji na Trpinjskoj tada imali samo četiri, pet, „cijevi“ kojima su mogli gađati neprijateljske tenkove i oklopne transportere. Po dvije s lijeve, odnosno, desne strane te ceste. Nisu samo oskudijevali u naoružanju nego i u odjeći pa su mnogi umjesto kacige imali lovački šešir, umjesto vojničke majice nosili su crnu dolčevitu.

Bio je to pravi pakao, ali su branitelji uspjeli zaustaviti taj napad, mnogi su oklopnjaci gorjeli, polako se počelo slagati „groblje“ uništenih tenkova i oklopnjaka bivše JNA“. Bilo je i stradanja branitelja, izravno u bitci, na položajima, neki su pogibali od snajpera, drugi su stradavali od granata.

Skoro svaki dan su se vodile borbe, a tog 28. rujna bilo je dogovoreno nekakvo primirje. U prijepodnevnim satima nije čak bilo ni uobičajenog granatiranja, bilo je relativno mirno. I hrvatski branitelji su se malo opustili, dakako, bili su na oprezu, pazili da neprijatelj ne bi ponovno napao, ali su se i odmarali od ranijih borbi, bili su u zaklonima kuća.

I onda je oko podne sa srpskih položaja, jer nisu se držali dogovora kao ni na drugim ratištima, doletjela jedna granata, udarila u jednu staru kuću nasuprot one u kojoj su branitelji bili i na sve strane su se rasuli smrtonosni geleri. U to vrijeme tamo je bilo dvadesetak branitelja.

Dio je bio na terasi, dio u jednoj prostoriji u koju se ulazilo iz dvorišta. Ti geleri su se sručili na sve njih. Tada je jedan francuski novinar teško ranjen, jedan branitelj ostao je bez ruke, u samoj prostoriji još jedan branitelj ranjen je ispod pazuha, a Blago Tica najteže.

Krv mu je šikljala iz rukava i nogavica. Bila mu je presječena arterija. Sklopio je oči i lagano se gasio, govore njegovi suborci. Tamo se nalazio i Blago Zadro, zapovjednik obrane Trpinjske ceste.

Brzo je priskočio u pomoć Blagi i drugim ranjenim. Položili su zadnja sjedala žutog Golfa koji je vozio njihov bolničar Željko Mažar. Kroz prtljažnik su ranjene nekako polegli unutra. Zadro je sjeo na mjesto suvozača i pojurili su, unatoč brojnim granatama koje su i dalje padale, prema bolnici.

Za Blagu Ticu bilo je prekasno, preminuo je. Imao je 24 godine. Kako je početkom srpnja u Zagreb prebacio svoju suprugu i sina kod njenog strica, sada je trebalo obitelj izvijestiti o njegovoj pogibiji. Najprije su im rekli da je ranjen, a tek potom da je preminuo. Njegov sin Frano tada je imao tri mjeseca.

Nakon toga je sa zapovjednikom obrane Vukovara Milom Dedakovićem dogovoreno da se Blagino tijelo izveze uz pratnju nekoliko njegovih suboraca iz skupine ‘Žuti mravi’ putem kroz kukuruze do Vinkovaca i pokopa u rodnom mjestu njegova oca, u Hercegovini. Kasnije, u rujnu 1994., njegovi posmrtni ostaci preneseni su na zagrebački Mirogoj, počiva u Aleji branitelja.

U rujnu 2021. u parku uz Trpinjsku cestu svečano je otvoreno spomen-obilježje „Vjera, djela, domovina“. Posvećeno je osamnaestorici poginulih pripadnika Žutih mrava, Pustinjskih štakora i Turbo voda, posebne postrojbe koja je išla u ispomoć tamo gdje je trebalo da se ne probije crta obrane.

Na otvaranju je rečeno da u sve tri postrojbe nije bilo više od 60 pripadnika. Tamo je uklesano i ime Blage Tice. Bio je dio hrabre skupine branitelja koja je na Trpinjskoj cesti uništila na desetke tenkova i oklopnih vozila bivše JNA.

„To je mjesto koje će Hrvati zauvijek pamtiti, tamo su stajali mladići koji su imali hrabrost kakvu nitko nije imao, srce veliko kao Velebit i ljubav za Hrvatske do same smrti“, zapisano je o njima i teško se može sročiti nešto istinitije.

Bili su nepremostivom preprekom za tenkove i oklopnjake koji su Trpinjskom cestom htjeli prodrijeti u Vukovar. Kod njih nije bilo dvojbi hoće li braniti svoj dom i zemlju i suprotstaviti se srpskom agresoru, bez obzira na njegovu premoć u tehnici i naoružanju.

I danas, kad na većim sportskim okupljanjima mnoštvo skandira ‘Vukovar, Vukovar’, skandira se zapravo njima, pripadnicima ‘Žutih mrava’, ‘Pustinjskih štakora’ i drugim braniteljima Vukovara. Oni su svojim otporom i žrtvom ispisali jednu od najkrvavijih, ali i najvažnijih stranica borbe za slobodnu Hrvatsku.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.