Zastupnici su jučer raspravljali o problematici zaštićenih najmoprimaca koji borave u stanovima koji su u privatnom vlasništvu. Zastupnik Zlatko Hasanbegović je naglasio da su vlasnici stanova u nepovoljnoj poziciji i da je stanje postalo nepodnošljivo. Njegovu raspravu prenosimo u cijelosti.
“Iza ovoga pomalo neobično nazvanog zakonskog prijedloga krije se zakašnjeli i nadajmo se konačni pokušaj rješavanja tek jednog od suvremenih problema proizašlih iz pravno-političke, zakonodavne, represivne i duhovne baštine jugoslavenskog komunizma.
Zbog neupućene javnosti valja još jednom podsjetiti, stanovi o kojima je riječ privatno su vlasništvo osoba i njihovih potomaka kojima je u protimbi s temeljnim ustavnim vrjednotama i međunarodnim konvencijama, višenaraštajno, već više od pola stoljeća, ograničeno pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja imovinom u privatnom vlasništvu.
MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: VIDEO: Karolina Vidović Krišto: Andrej Plenković otima novce hrvatskim građanima i nagrađuje agresore. A sumnjiva je uloga i jednog zastupnika
To valja iznova ponavljati kako bi se jednom zauvijek demistificirao i pobio agitprop i žalopojke stanarskih udruga i nekih zastupnika u Hrvatskom saboru koji do danas zlostavljaju javnost floskulom o ispravljanju jedne nepravde tzv. stvaranjem novih nepravdi, te navodnom diskriminacijom tzv. žaštićenih najmoprimaca u odnosu na one bivše nositelje tzv. stanarskog prava koji su otkupili stanove u tzv. društvenom vlasništvu.
Osim zdrave pameti i temeljnih ustavno-pravnih činjenica, konačni i za hrvatsku državu obvezujući pravorijek o tom pitanju dao je Europski sud za ljudska prava još u listopadu 2000. dakle prije 24 godine, koji je s tim u vezi, među ostalim, odlučio, citiram, „sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva, dakle stanari, uvijek bili u položaju različitim od osoba čije pravo na kupnju stana priznato“. I zaključno, u presudi stoji „postoji objektivno razumno opravdanje da se zaniječe pravo otkupa bivšim nositeljima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu“. Stoga ova razlika u postupanju, citiram „ne predstavlja kršenje Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava“.
Dakle, svaki pokušaj nametanja rasprave o navodnoj diskriminaciji tzv. zaštićenih najmoprimaca je bespredmetan, a floskula „pravo na dom“, u tom kontekstu nepoznata je i u međunarodnim konvencijama, praksi Europskog suda ljudska prava, te hrvatskom Ustavu, nije isto u ovom kontekstu kao i nepovredivost doma, te stoga treba biti brisna iz ovog zakonskog prijedloga budući da se predviđeno obilato nagrađivanje tzv. zaštićenih najmoprimaca javnim novcem ne može izvoditi iz nepostoječeg tzv. prava na dom već je riječ isključivo o političko-pravnoj odluci predlagatelja zakona, dakle hrvatske vlade. Npr. tzv. pravo na dom u članku 7., stavak treći, te na još nekim mjestima.
Zašto ovo protuustavno i protucivilizacijsko stanje ograničavanja prava vlasništva traje sve do danas? Zato što su sve Vlade od 1990. do danas, uz iznimku jedne iz 2016. koja se nakon nekoliko mjeseci našla u tehničkom mandatu, nastupale kalkulantski, izbjegavale preuzeti odgovornost, pokušavale nemoguće i to danas čujemo zadovoljiti obje strane. To je nemoguće. Tko želi zadovoljiti svakoga na kraju nikoga ne će zadovoljiti.
Zatim su se prebrojavali potencijalni gubici ili dobici glasova te u konačnici Vlade su bile i ostale instrument vidljivih i nevidljivih utjecajnih nositelja stvarne društvene moći proizašle iz baštine jugoslavenskoga komunizma od kojih neki, te njihovi potomci, i danas uživaju u ratnom plijenu iz 1945., uzurpaciji tuđeg vlasništva nad stanovima u središtu Zagreba ili Splita za koje se plaća beznačajna tzv. zaštićena stanarina u pravilu niža od vlasničke pričuva kojom je opterećen vlasnik.
Dakle pravo pitanje glasi, zašto se hrvatske vlade inače u podaničkom odnosu prema briselskim središtima moći, već gotovo dva desetljeća drže suverenističkoga načela isključivo kada treba provesti u život hrvatske ustavne vrednote o zaštiti vlasništva i ispraviti komunističke nepravde, te provesti odgovarajuće presude Europskog suda za ljudska prava i pod cijenu nastajanja nove novčane štete za državni proračun veće i od stvarnih troškova potrebnih za konačno razrješenje ovog problema?
Riječ je o obvezujućim presudama, predmeti Statileo, još od 2014., kojima je utvrđeno da RH u odnosu prema vlasnicima stanova svojim zakonodavstvom krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima i to u tri ključna elementa: neodgovarajuća visina tzv. zaštićene najamnine, restriktivni tj. nepostojeći uvjeti za vlasnikov otkaz tzv. zaštićenom najmoprimcu, te nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja u odnosu na komunistički relikt tzv. zaštićenog najma u privatnom stanu.
Dakle, budimo iskreni, bez tih obvezujućih presuda, ovog prijedloga i s ovim nedostatcima nikad ne bi ni bilo. Dakle, iako se od mene zadnjeg možda to očekuje, uistinu u ovom konkretnom slučaju da nije bilo Europskog suda za ljudska prava trebalo bi ga izmisliti. Postupak nadzora izvršenja ove presude provodi Odbor ministara vijeća Europe koji je već nekoliko puta razmatrao nepostupanje hvatske Vlade, inače jedne od najposlušnijih izvršiteljica svih ostalih briselskih naloga.
Sukladno tome, u ime Kluba Domovinskog pokreta vođenog temeljnim načelom zaštite privatnog vlasništva, što uključuje žurno i bezuvjetno pravo na posjed i neograničeno raspolaganje iznijet ću konkretne primjedbe na ovaj zakonski prijedlog.
Prva je načelna, naime nasuprot temeljnog smisla izvšenja presuda Europskog suda za ljudska prava koja nalažu žurno ukidanje jugokomunističkog relikta ograničavanja privatnog vlasništva, slovo i duh ovog prijedloga temeljno ide za obilatim nagrađivanjem javnim novcem tzv. zaštićenih najmoprimaca, bez presedana u modernoj hrvatskoj državi na način na koji nije bila privilegirana niti jedna društverna skupina. Tek podredno, vlasnicima se daje daleka višegodišnja perspektiva potpunog ukidanja svih ograničenja njihova ustavnog vlasničkog prava.
Konkretno riječ je o subvencioniranju javnim novcem najamine u iznosu 50 posto bez bilo kakvog socijanog cenzusa. Tako bi imali paradoks da bi se javnim novcem u tom iznosu plačale najamnine tzv. zaštićenih najmoprimaca i članova njihovih obitelji, bez obzira na njihove prihode, uključujući i onih koji u svom vlasništvu imaju milijunske nekretnine i pokretnine, novac, kuće, apartmane, vozila i jahte. Koncept subvencioniranja najamnine opravdan je iskljućivo uvođenjem jasnog socijalnog cenzusa.
Dalje, ključni nedostatak ovog zakonskog prijedloga, s jedino relevantnog stajališta ukidanja svakog ograničenja vlasničkih prava, je ostvarenje tzv. programskih mjera putem upravnog postupka, bez ikakvog ograničenja duljine njegova trajanja. Ograničenje vezano uz Visoki prekršajni sud u praksi je neprovedivo i ostat će mrtvo slovo na papiru, sve će se predvidljivo pretvoriti u višegodišnji nastavak aganije vlasnika od kojih mnogi ne će ni doživjeti željeno preuzimanje posjeda svoga vlasništva.
Posebice je najasan i konfuzan članak 39., slučaj vlasnikova odustajanja od četvrte, odnosno pete programske mjere, zamjena stana s Republikom Hrvatskom i kupoprodaja stana Republici Hrvatskoj. Osim što otvara pitanje problematičnog odnosa između vješačkog utvrđivanja vrijednosti stanja i njegove stvarne tržišne vrijednosti, sadrži i moguću penalizaciju vlasnika, putem ukidanja po državi subvencioniranog dijela najamnine, što treba brisati, kao i nametanje tzv. prava prvokupa države što je protuustavni pravni institut.
Dalje, članak 22., stavak treći koji glasi: u slučaju da zaštićeni najmoprimac ili njegov bračni ili izvanbračni drug ili životni partner, imaju u vlasništvu drugu useljivu nekretninu u jedinici lokalne samouprave u kojem se nalazi stan u kojem imaju status zaštićenog najmoprimca, prema njima se može provesti isključivo druga programska mjera. Riječ je o isplati tzv. zaštičenog najmoprimaca od strane Republike Hrvatske, a što treba proširiti da se pojam useljive nekretnine odnosi na cijelu Republiku Hrvatsku, a ne samo jedinicu lokalne samouprave u kojoj se nalazi stan. U tom smjeru već postoji sudska praksa, Ustavni sud, Vrhovni sud, odluke kojima je ukidan status tzv. zaštičenog najmoprimca onima koji su u vlasništvu imali useljive nekretnine na cijelom području Republike Hrvatske.
Pri kraju, za vlasnike je uvredljiv i ponižavajući, posebice u odnosu na obilato darivanje javnim novcem tzv. zaštićenih nejmoprimaca, dio III. Naknada zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva na stanu-solidarnac naknada, članci od 50. do 54. Naime svrha ovih zakonskih članaka je da vlasnik dobije odgovarajuću odštetu za činjenicu da temeljem zakonskih ograničenja desetljećima nije mogao iznajmljivati svoj stan po slobodno ugovorenoj tržišnoj cijeni ili supiti u njegov posjed.
U praksi ovim bizarnim prijedlogom o načinu izračuna tzv. solidarne naknade, 1 eurocent po kvadranom metru stana dnevno, dolazimo do toga da će npr. vlasniku stana od cca 100 kvadratnih metara u blizini primjerice bivšeg Trga maršala Tita u Zagrebu, od države koja mu je nametnula ograničenja za tridesetogodišnje ograničavanje njegova vlasništva i onemogućavanje posjeda biti isplaćeno oko 10 tisuća eura.
Ne samo to, članci 51. i 52., od te simbolične i ponižavajuće naknade prema ovom zakonskom prijedlogu izuzima se iznos naknade štete koji je vlasniku prethodno dosuđen u sudskim postupcima. Posebice je neprihvatljiv stavak kojim se od solidarne naknade izuzimaju oni vlasnici koji su zakonitom kupoprodajom stekli vlasništvo nakon 1996., u neokomunističkom žargonu oni se etiketiraju kao tzv. prekupci, iako je riječ o zakonitim vlasnicima, čije je izuzimanje iz primjene ovih članaka bez sumnje protuustavno i protuzakonito postupanje. Zato iznose ove tzv. solidarne naknade treba višestruko povećati.
Zaključno, Klub Domovinskog pokreta će u drugom čitanju podnijeti amandmane na konačni zakonski prijedlog sukladno na početku istaknutom temeljnom političkom načelu likvidacije jednog od posljednjih zakonskih relikta jugoslavenskog komunizam, ispravljanja nepravdi prema njegovim žrtvama, te zaštite privatnog vlasništva, što uključuje žurno i bezuvjetno pravo na posjed i neograničeno raspolaganje”, rekao je Zlatko Hasanbegović.