Tamo na početku sezone, krajem svibnja, gledali smo Filipa Mihaljevića (28) na mitingu u Ostravi i razgovarali s njim poslije. Nije u tim trenucima u njemu bilo nimalo optimizma, izgledao je zabrinuto, kao čovjek koji nema odgovor na pitanje što mu se događa. Bacio je tada 20,89 metara što, naravno, nije nikakva tragedija, ali bilo je to daleko ispod njegove razine, daleko ispod onoga što je bacao prijašnjih sezona, daleko ispod onoga što je potrebno za medalju na najvećim natjecanjima.

I nije Ostrava bila jedina. Na prva tri mitinga nije mogao prebaciti 21 metara, a ni na sljedeća četiri nije mogao dalje od 21,18. Nije mu u tim trenucima bilo lako, javile su se brojne sumnje i teško je tada uopće mogao zamisliti da će 15. kolovoza u Münchenu, na pozornicu uz jezero u Olimpijskom parku utrčati kao novi europski prvak, da će sa zlatom oko vrata ponosno slušati hrvatsku himnu, javlja Jutarnji list.

– Nisam to mogao zamisliti, nisam. Rekao sam vam tada u Ostravi da svi računaju na mene, ali kako da ja računam na sebe kad sam jedva 20,90 bacio. Zaredalo se baš tih loših rezultata, zapravo relativno loših jer ipak su to hici preko 21 m. Ali, bio sam razočaran. Nisam mogao računati na sebe, baš sam dosta pao. Međutim, vratili smo se i tu je jako bitan korak bilo Svjetsko prvenstvo u Eugeneu, tu sam vidio da sam stvarno dobar i da mogu baciti daleko, to mi je bila potvrda. Razmišljali smo nakon toga hoćemo li ići na koji miting prije EP-a, ali eto, ispostavilo se da je bila dobra odluka da ne idemo – govorio je Filip nakon najvećeg dana u karijeri.

Dana u kojem je otpuhnuo europsku konkurenciju, dana u kojem je bacio 21,88 m što mu je drugi rezultat karijere. Tako to rade veliki sportaši, najbolji su kad je najvažnije. Istina, osvojio bi zlato i s 21,53 koliko je bacio u četvrtoj seriji, ali ovako je još ljepše.

– Naravno da jest, to mi je i najbolji rezultat sezone. Nitko mi sada neće moći reći da se na ranijim prvenstvima bacalo dalje za zlato. Nisam siguran koliko se puta dalje bacalo u finalu EP-a.

Ponedjeljak je zapravo krenuo malo “čupavo”. Trebalo je odraditi dvostruki program, a u jutarnjim je kvalifikacijama Filip bio tek deveti s 20,30.

– Bio sam jako nervozan ujutro. Mislio sam da će 19,50 biti dovoljno za finale i ušao sam opušteno, htio sam se što više prištedjeti za navečer. Moglo mi se to obiti o glavu, ali taj treći hitac je pokazao da sam sigurno unutra. U Eugeneu sam nakon kvalifikacija osjetio veliki umor. Jesu to samo tri hica, ali kad ideš maksimalno, osjetiš manjak energije. Pripremio sam se za taj dvostruki program u istom danu, ujutro uđeš u ritam, a navečer dođeš i rokaš. Ali, rekao sam već više puta, užasno su teške kvalifikacije, mentalno naporne mentalno. Hoćeš se štedjeti, a ne smiješ. Baš ih ne volim.

Ali, nakon što je sve završilo happy endom, nema se više smisla opterećivati onime što je bilo u kvalifikacijama. Dan je ispao savršen i mogao ga je podijeliti sa svojim najbližima.

– Bili su tu mama i tata, brat i sestra, došli su iz Livna, Zagreba i Ljubuškog. A stric mi živi tu sto metara od Olimpijskog parka, on je došao sa svojom obitelji, pa onda još jedna ekipa iz Livna… Odlična atmosfera, odličan stadion, sve skupa je bilo jako dobro.

Prošao je Filip put od rodnog Livna, preko Splita, pa studija na Sveučilištu Virginia, godine dana života i treniranja u Dohi, sve do povratka u Split u kojem danas živi i trenira u ASK-u. Bilo je svih tih godina i teških trenutaka, trenutaka u kojima nije vjerovao u sebe i ono što radi.

– Ma, bilo ih je sto. Ima ih svaki dan. Kad naporno treniraš, često propituješ sam sebe, jesam li ja za ovo. I u ponedjeljak nakon kvalifikacija govorim sam sebi, “brate, jesam li ja za ovo, je li ovo moj poziv, želim li ja ovo raditi”. Ima teških trenutaka jako pune, masa je takvih. Kad sam bio u Americi, mislio sam prijeći na američki nogomet jer sam se u jednom trenutku zasitio atletike. Bio sam klinac i sad kad pogledam unatrag, to je glupost, ali tada sam razmišljao o tome. Bilo je jako teških trenutaka, ali eto, zbog ovoga se nisam odrekao svega.

Nogometni izbornik Zlatko Dalić imao je feštu u rodnom Livnu nakon osvajanja srebra u Rusiji. Je li Livno spremno za novo slavlje?

– Ako me dočekaju, ponovit ćemo sve, ha-ha.

Tko je danas veći Livnjak?

– Ja sam veći sportaš, on je veći trener, ha-ha.

Koliko će se janjaca okrenuti u rodnom gradu za zlatnu medalju?

Budući da je kolovoz i u Livnu je jako puno ljudi iz dijaspore, puno više nego u prosincu, mislim da će nam trebati barem sto janjaca. Velika smo obitelj.

Filipov otac Mirko Mihaljević bio je talentirani atletičar. Ima starijeg brata Stjepana i sestru Petru.

Zanimljivo je da je Filip Mihaljević bliski rođak zastupnici Karolini Vidović Krišto. Ona i Filipov otac Mirko su sestrična i bratić.

“Radujem se! Filip je ponovno pokazao kako upornost, ustrajnost i predanost uvijek donose rezultate – Bogu hvala! Sretna sam kao i cijela Hrvatska”, izjavila je za Teleskop Karolina Vidović Krišto.

Naslovna Fotografija: Hina