Kada je država u financijskom škripcu, onda se odgovorna vlast obično okreće onima koji enormno zarađuju. Nameće dodatni porez bankama, telekomima, naftnim i plinskim tvrtkama, da bi namaknula dodatna sredstva i tako pokrpala rupe u proračunu. Teret stabilizacije stanja u državnoj blagajani tako ide na teret najbogatijih koji i dalje ostvaruju dobit, ali manju nego ranije.

Tako je napravio mađarski čelnik Viktor Orban kad je 2010. preuzeo posrnulu mađarsku ekonomiju. Konvertirao je kredite u švicarskim francima u forinte na teret banaka, a brojnim multinacionalnim kompanijama nametnuo poreze i tako spriječio da teret krize i recesije padne na leđa najsiromašnijih. Iako su pogođeni tim mjerama u početku rogoborili, platili su taj ceh, nastavili poslovati i godinama već ostvaruju pristojnu dobit.

I što god tko mislio o Orbanovim političkim potezima, mađarska se ekonomija oporavila, zadnjih nekoliko godina ima rast BDP-a od oko 5 posto, a investitori hrle u tu zemlju. To potvrđuje slučaj BMW-a koji je nedavno u svoju novu tvornicu u Mađarskoj investirao čak milijardu eura, a u toj zemlji su već i Audi i Daimler s pogonima čija se vrijednost mjeri u stotinama milijuna eura.

Ovih dana nešto slično pokušavaju i u Rumunjskoj. Kako piše Jutarnji list, tamošnja vlada u sljedećoj godini namjerava uvesti, kako su ga nazvali, porez na pohlepu. Radi se o dodatnom porezu bankama, telekomunikacijskim tvrtkama te onima koje se bavi proizvodnjom i distribucijom nafte i plina građanstvu. Time žele prikupiti dostatna financijska sredstva kako bi proračunski deficit zadržali ispod 3 posto, koliko je dopušteno mastrichtskim kriterijima koji obvezuju sve članice EU.

Iako o tome još traju polemike, pa je čak i burza negativno reagirala na te najave, čini se da Rumunji neće od toga odustati. Taj ‘porez na pohlepu’ bi inače pogodio uglavnom strane kompanije koje posluju u njihovoj zemlji. Radi se o bankama, telekomima i energetskim tvrtkama koje posluju i u Hrvatskoj (Deutsche Telekom, Societe Generale, austrijski OMV…) i pritom, kada je riječ o veličini tržišta,  ostvaruju bitno veće prihode i dobit nego u svojim matičnim zemljama. Ako još ima onih u Hrvatskoj koji još s visoka gledaju na Rumunjsku, nemaju za to opravdanog razloga.

Rumunjska nas je, po svim ekonomskim pokazateljima, pretekla. Podaci Europskog statističkog ureda govore kako prosječno rumunjsko kućanstvo ostvaruje 67 posto prosječnog dohotka zemalja Europske unije, dok je Hrvatska s 61 posto tek iznad Bugarske. O stopama rasta BDP-a ne treba ni govoriti. Rumunji već godinama imaju rast iznad 5 posto, u nekim godinama bio je čak 6 ili 7, dok Hrvatska i s prihodima od turizma, koji sada već čine zabrinjavajućih 20 posto nacionalnog BDP-a, nikako ne uspijeva dostići 3 posto.

A banke i telekomi, baš kao i u Rumunjskoj, i u Hrvatskoj ostvaruju profite kakve ne mogu ni zamisliti u državama iz kojih dolaze. I ne samo to, dobar dio njih, dobit koju ostvaruju u Hrvatskoj šalju središnjicama u matične države. Tako je primjerice Hrvatski Telekom krajem 2016. i početkom 2017. većinu dobiti koju je tu ostvario poslao u Njemačku, zbog čega su se pobunili mali dioničari koji su ostali bez očekivane veće dividende.

Oko 1,8 milijardi kuna su tako poslali izvan Hrvatske kupivši obveznice Deutsche Telekoma i Crnogorski telekom. I strane banke koje posluju u Hrvatskoj postupaju sličnu. Prema podacima Hrvatske narodne banke od prije desetak dana, u prvih devet mjeseci ove godine banke su u Hrvatskoj ostvarile bruto dobit od 5,25 milijardi kuna, dvostruko više nego prošle godine. Poput Deutsche Telekoma i neke od njih, jer uglavnom su sve u stranim rukama, su znatan dio dobiti proslijeđivali svojim „bankama majkama“.

No, za razliku od Mađarske, Rumunjske i nekih drugih zemalja, hrvatske vlasti sve to gledaju gotovo nezainteresirano. Nema nikakvih mjera kojima bi se ta dobit pokušala zadržati u zemlji, a kamo li da se poduzmu neke radnje koje bi upućivale na to da se vodi briga o državnim financijama. Umjesto toga, gotovo apatično se gleda kako ekonomski tonemo prema dnu Europe dok ljudi masovno odlaze iz zemlje.

Umjesto poduzimanja nekih mjera, pa možda i onih o uvođenju ‘poreza na pohlepu’ onima koji ostvaruju ogromne zarade, državni činovnici donose zakone i uredbe kojima se populistički pokušava pomoći onim najugroženijima, a kada se razgrne magla nad tim odlukama, vidiljivo je kako jedinu korist od njih imaju uglavnom samo oni kroz povećanje svojih plaća.