Dok promišljam aktualne političko-društvene fenomene, često mi padne na pamet poneka od maštovitih, ali vrlo funkcionalnih, dosjetki iz kolumnističkog repertoara Ivice Šole, poput “moralne policije” ili “intelektualnog gulaga”. Sadržaj takvih sintagmi na svojoj su koži vrlo dobro osjetili pojedinci koji su se usudili suprotstaviti ustaljenim floskulama i mitovima kojima je preplavljen javni prostor u Hrvatskoj. Svojedobno se u poziciji neobranoga grožđa našao i bivši saborski zastupnik te čelnik Hrasta, Ladislav Ilčić. Njegov je krimen bio taj što je javno ukazao na razlike između neeuropskih, muslimanskih, useljenika i domicilnog europskog stanovništva, zbog čega je bio izvrgnut pogromu političkih neistomišljenika, a niti oni koje pronalazimo s njim u stroju na zajedničkim slikama iz tog vremena Karamarkove Domoljubne koalicije, nisu se pretjerano pretgrnuli izvući Ilčića iz nevolje u koju se bio uvukao.
Očito je Overtonov prozor tog prosinca 2015. bio odviše skučen za iznošenje bilo kakvih kritičkih opservacija o velikoj seobi naroda uslijed koje se nalazi Europa. Da taj prozor nije u krugu hrvatske medijsko-političke žabokrečine posljednjih godina proširen niti za milimetar dokazao je prije nekoliko mjeseci slučaj djelatnice Ministarstva vanjskih i europskih poslova Elizabete Mađarević. Ona je pak suspendirana i šutnuta iz berlinskog veleposlanstva zbog statusa u kojem je ustvrdila notornu činjenicu kako je autentična Europa, gle čuda, u prošlosti bila bijela.
Najnoviji politički trendovi ipak su pokazali da se usprkos teroru političke korektnosti, ne mogu ni narodu dovijeka prodavati muda pod bubrege, iako je od pamtivijeka narod bio dobar kupac. Rezultati ovogodišnjih izbora za Europski parlament, kao i rezultati ostalih nedavno održanih izbora u većini europskih država, pokazuju kako sve više domicilnog stanovništva u europskim zemljama shvaća da su multikulturalnost, interkulturalizam, inkluzija, integracija i ostali sociološki i pedagoški termini preuzeti iz serviranih odgojno-obrazovnih dekreta mrtvo slovo na papiru te zajedno s politički korektnim konstruktima polako gube na uvjerljivosti.
Živo iskustvo s ulica različitih europskih metropola ipak je snažniji argument od fabricirane slike stvarnosti koju poput filmske radnje Trumanova showa kreiraju main stream mediji i nevladine organizacije plaćene iz metuzalemskog džepa Georga Sorosa. O korelaciji porasta nasilja i nesigurnosti s masovnom imigracijom mnogo govore statistike, no kako neki znaju reći da statistika poput bikinija uvijek skriva ono najvažnije, ništa zato ne skrivaju no-go zone i duge cijevi na ulicama do jučer mirnih gradova koje su uvedene uslijed učestalih terorističkih napada. Moguće je također u velikoj mjeri osjetiti i sav folklor Bliskog istoka u srcu europskih prijestolnica, pronalazeći tako ključ za analitičnije i nepatvorenije iščitavanje raspoloženja čaršije u Andrićevom romanu “Travnička kronika”.
Europske ulice preplavljene ljudima prokrijumčarenima preko Egejskog mora i ostalih krvavih balkanskih maršruta najava su propadanja klasične europske kulture. Europa koja je iznjedrila Mozarta i Beethovena, Dantea i Shakespearea, Michelangela i Leonarda, Wagnera i Verdija, getoizirana je i rasturena iznutra. Europski gradovi malo pomalo su ruralizirani, a kameni europski trgovi sve su više nalik na bliskoistočna sela. Rječnikom Dubioze Kolektiv “kulturološka gradacija od Vatikana do Irana”.
Propast Zapadnog Rimskog Carstva uslijed barbarizacije rimskog društva i institucija navalom skupina naroda druge, miljama zaostalije civilizacije, na limese Carstva, povijesna je analogija za ovaj proces. Društveni poremećaji tolikih razmjera i postojanosti teško su prevladivi. Proizvode potrese. Posebice uz dominantne europske politike koje se ne znaju nositi s procesima koji su uvijek godinama ispred.
Uz ilegalnu i (prividno) stihijsku masovnu imigraciju koja iz dana u dan probija iz Bosanske Krajine preko Like i Gorskog kotara uskoro nam se priprema i masovnije legalno useljavanje inozemnih radnika koji će sa svih strana svijeta pohitati u hrvatski El Dorado. Izmjenom Zakona o strancima iz Vlade se najavljuje ukidanje radnih kvota za strance kao prvi korak u liberalizaciji uvoza radne snage. Rezultat je to višegodišnje pat pozicije u kojoj radnici udaraju drvljem i kamenjem po poslodavcima optužujući ih za niske plaće i loše radne uvjete, te poslodavaca koji radnike prikazuju kao neradnike.
Zbunjena tim misterijem, klika naših najvećih mislilaca predvođena donedavnim ministrom rada bez radnog staža, Markom Pavićem, selila se iz jednog u drugi studio HRT-a češkajući se po glavi kao u skeču Monthy Pythona pokušavajući otkriti rješenje na zagonetku prema kojoj je minuloga lipnja više od 110 tisuća Hrvata bilo prijavljeno na Hrvatski zavod za zapošljavanje, dok su poslodavci istovremeno neuspješno potraživali preko 5 000 radnika. I naravno, dosjetili su se uvoza još par tisuća stranih radnika, jer Andreju Plenkoviću i njegovoj garnituri prije bi palo na pamet da u nedostatku zastupnika za krpanje parlamentarne većine uvezu par pučana iz Bruxellesa preko radnih kvota, nego da provedu ijednu jedinu strukturnu reformu. Nemaju niti malo obzira da pokušaju složiti iole suvislo objašnjenje zašto zapostavljaju društvene resurse koje imaju na raspolaganju i posežu a priori za sve više problematičnim multikulturnim eksperimentom.
Prvo pitanje na koje bi valjalo odgovoriti jest koji je smisao HZZ-a ukoliko njihov sustav nije sposoban od 110 000 ljudi u evidenciji izlučiti 5 000 radno sposobnih, (pre)kvalificiranih i voljnih za zapošljavanje. Treba razmisliti i o tome isplati li se zaista u Hrvatskoj više raditi ili ne raditi s obzirom na nesvrhovite, ali ipak obilate državne dotacije, te još obilnije namete i nezaobilazne mazohističke obračune s vjetrenjačom zvanom hrvatska birokratsko-uhljebnička hobotnica, sustavno izgrađivanom i hranjenom još od Titova bratstva i jedinstva, pa do aktualnih hdzovsko-sdpovskih klijentelističko-nepotističkih vladavina.
Drugo je pitanje zašto ne posegnuti za tom radnom snagom koja se redovito za partijsku knjižicu puno brže hvatala nego za onu radnu, a i sada se u naponu radne snage gospoda stidljivo skriva po prašnjavim zakutcima ureda državne uprave, skraćujući si proizvoljno radno vrijeme da im brže prođe iščekivanje obećanog povećanja plaće svima u javnom sektoru. I još kad se uzme u obzir tradicionalna uspješnost naših ljudi da se preko noći uspješno prekvalificiraju, poput Tita iz bravara u doživotnog predsjednika ili pak Mike Špiljaka iz postolara u “revolucionara i državnika”, zaista je šteta da barem dio zaposlenih u glomaznom državnom aparatu ne pođe njihovim stopama brzog i uspješnog prekvalificiranja.
Treće se važno pitanje odnosi na naš obrazovni sustav u kojem se na poticaj države sustavno odgajaju generacije u kojima, riječima Miše Kovača rečeno, svatko želi bit stilist, a nitko neće da bude krojač. Iako bez jednoga nema ni drugoga. Maturanti na štetu strukovnih zanimanja pod svaku cijenu upisuju fakultete, pa ako već ne ide nešto ozbiljno, onda upisuju raznorazne trećerazredne menadžmente ili preparandije društveno-humanističkog usmjerenja, da bismo kao rezultat imali sve više visokoobrazovanog kadra za koji radna mjesta naprosto ne postoje, a ako i postoje, dobar dio tog kadra, unatoč fakultetskoj diplomi, nije adekvatno osposobljen da obavlja traženi posao. Umjesto da se bave navedenim problemima mijenjajući korjenito same postavke hrvatskog obrazovnog sustava, od upisnih kvota do financiranja, najviši doseg obrazovne reforme bit će zaključak je li terminološki ispravnije za odgojno-obrazovno postignuće koristiti pojam “ishod” ili “kompetencija”, dok se s druge strane kao najviši doseg učitelja, nastavnika i profesora na svim razinama sustava pokazala borba za očuvanje vlastitog radnog mjesta i eventualni rast plaće za pokoji mizerni postotak.
Četvrto pitanje kojeg smatram važnim jest odnos hrvatskog tržišta prema dijaspori, ne samo onoj “staroj” tradicionalnoj dijaspori, već i prema velikom broju mladih ljudi koji su posljednjih godina napustili domovinu kako bi kruh zarađivali po bijelom svijetu, čime je u kombinaciji s negativnim prirodnim priraštajom debelo pojačano nestajanje hrvatskog naroda. No dobrim dijelom razumijem frustracije svoje iseljene generacije, pogotovo onog dijela koji je pokušao plivati protiv struje i pokrenuti privatnu poslovnu inicijativu. Većina njih je sad daleko iz ovog željeznog kaveza i šljaka noćeći u višekrevetnim sobama po dublinskim vežama. Iako će se mnogi složiti da se tamo zarađuje možda i teže nego u Hrvatskoj, barem račune ne polažu potkapacitiranim uhljebima i korumpiranim političarima.
A što preostaje nama u Hrvatskoj? S nepreglednim kolonama migranata na granici te armenskim, indijskim i filipinskim nadničarima koji čekaju da ih se preusmjeri na blagajne Konzuma ili pak na skele dalmatinskih vila u izgradnji, ništa drugo nego poručiti Andreju Plenkoviću citatom Ivana Raosa neka samo šalje jer “više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju. I svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava’ pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, al’ se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža.”
Foto: Admir Buljubašić/Hina