Kako se moglo i očekivati scenarij tzv. pomirbe/pomirenja odigran ljetos u Kninu ponovio se i u Vukovaru. A radi se o obilježavanju dva različita događaja – u Kninu proslava dana oslobođenja, u Vukovaru tužno sjećanje na dan srbijanskle okupacije Vukovara. Isti scenarij za obilježavanje različitih događaja, isti scenaristi (dvojac PP) isti akteri ( glavni dvojac PP), ista javnost kojoj je „film“ namijenjen, isti cilj- pomirba/pomirenje Srba i Hrvata uz usputno sudjelovanje Srbijanaca i Srbije, na niskoj razini nakon predsjednika Srbije Tadića, preko delegata, volonterskog savjetnika Aleksandra Vučića Verana Matića.

Kao i u slučaju Oluje (Knina) tako je i u slučaju okupacije Vukovara Milorad Pupovac malo „uranio“, Dan ranije, 17. studenoga bacio je vijenac ovjenčan srbijanskom zastavom u Dunav u počast srpskim žrtvama valjda onda i stradalih „ranije“. Kao da su one poginule u nekom drugom ratu, a ustvari jesu, takva je poruka, simbolika, „semantika“: one su stradale u „građanskom ratu“, a ove druge, hrvatske, u Domovinskom za srbijanske agresije. Ne znam zašto bi se žrtve i nakon smrti razdvajale, naročito ako je naslov scenarija „pomirba/pomirenje“ osim ako ove prve nisu u „nebeskoj Srbiji“, a ove druge u… Mene, što je moj osobni problem i tlapnja, „semantika“ ovoga vijenaca gadno „vuče“ na – Vukašina Šoškočanina, najpoznatiju dunavsku srpsku žrtvu. Tko je on najbolje će nam objasniti Dragoslav Bokan, taj je pak srbijanski povjesničar, filmaš, filozof…, ali, što je najvažnije, i osnivač „Belih orlova“ . Oni su ovdje “najslavniji“ po zločinu u Voćinu, duboko na hrvatskom teritoriju.

(A što, nije ono bilo srbijanske agresije?) Tu srbijansku, fol, paravojnu postrojbu politički su osnovali Mirko Jović, Vojislav Šešelj i Vuk Drašković pod paskom onodobne srbijanske Udbe i KOS-a ( Jović osnivač SNO-a iz kojega su nastali i SPO ( Drašković) i radikali ( Šešelj). Dakle, kaže taj Bokan: „Najznačajni junak 1991. bio je Vukašin Šoškočanin, jedna ličnost koju smo skoro zaboravili. Vukašin Šoškočanin je bio i najznačajniji komandant u ‘republici srpskoj krajini’, tj., u onome što će postati ‘republika srpska krajina’. Bio je komandant obrane Borova Sela. On je bio čovjek koji je lično ubio tog policijskog komandanta hrvatskog koji je krenuo u pokolj Srba…. Sahranjen je u manastiru Bođani (Bačka, općina Bač o.a.), i bio sam mu na grobu.“

Šoškočanina su, inače, likvidirale srbijanske tajne službe, koje su ga i postavile za „komandanta obrane Borova Sela“ i bacile u Dunav, a „isplivao“ je na vojvođanskoj obali. „Komandant obrane Borova Sela“ tako ima dva spomenika – grob u Srbiji, a mauzolej u Hrvatskoj.

Pri bacanju vijenca u Dunav uz Pupovca i SDSS trebao je biti i Zvonko Milas, vukovarski heroj i državni tajnik, tako je barem prethodno javljeno, što je naišlo na žestoku reakciju vukovarskog gradonačelnika i dijela javnosti.

17. studenoga on se nije pojavio na Dunavu u Vukovaru. Rašomon samo takav, ispostavilo se. Ne zna se je li njegova nazočnost bila dogovorena, je li se iznenada prehladio (Plenković) ili „prehaladio“, a Pupovac je na koncu zbog najave njegove nazočnosti odgovornost preuzeo na sebe. „Ja sam pogriješio“, izjavio je i tako „oprao“ HDZ od ovoga ipak neočekivanog su-bacanja vijenca u Dunav. Kad se ima na umu kako se Zvonko Milas o ovome uopće nije oglasio, rašomon postaje sve zamršeniji i zagonetniji. Rješenje je ipak vjerojatno jednostavno: HDZ i SDSS (PiP) su u zadnji čas zaključili kako bi ovo za HDZ moglo biti previše pa su odustali. Zasad.

Tu je i podpredsjednik Vlade RH Boris Milošević. Njegova uloga u i oko Kolone sjećanja, kao i Kninu za proslave Oluje, opet je izdvojena. Srbin, čak član Vlade, a ipak se udostojio, smogao snage i hrabrosti doći u Vukovar. Kao da je to neka ogromna žrtva s jedne strane, a s druge veliki ustupak Hrvatima. Član one iste Vlade koja je tužnu obljetnicu okupacije Vukovara proglasila državnim praznikom. I umjesto da je njegova nazočnost u Vukovaru samorazumljiva, jer on je kao član Vlade, ministar, podpredsjednik samo to i ništa više – ni Srbin, ni Kinez ni Hrvat – njega se izdvaja kao Srbina, valjda i kao značajnijega od drugih. Ne „igra“ se na njegovu pripadnost hrvatskoj političkoj naciji, htio ne htio kad je već u Vladi, na ustavno domoljublje, rodoljublje, patriotizam i sl., već na njegov etnički identitet.

Ovo je korak unazad čak i u odnosu na „zrelo“ doba socijalizma kad je u Hrvatskoj (SFRJ) na snazi bio tzv. nacionalni ključ. Srbi su u tadašnjoj republičkoj vladi (Izvršno vijeće Sabora) bili ministri, njih „preko nekoliko“, ali se nakon izbora više nije potencirala njihova „narodnost“. Hrvati i ostali „narodi i narodnosti“ u toj republičkoj vladi bili su isti – svi su bili komunisti i imali su isti zadatak – izgradnje političke nacije – doduše, anacionalne. Isti zadatak je sada globalan. Bilo bi toga još sličnoga (Pupovac-Škabrnja, presudna uloga Srbije u pomirbi i dr.), ali bih tada pretjerao u opsegu članka, ako već nisam.

U Kolonu sjećanja SDP se malo miješao. Nije se pačao u nju valjda zbog epidemioloških, preciznije, higijenskih razloga, kao ni njihova bivša „glava“ Zoran Milanović. Blažena Corona svašta pod nju stane. O pomirbi/pomirenju Srba, Srbijanaca i Hrvata: Ako ništa ona je conditio sine qua non nade u njihov opstanak – i jednih i drugih i trećih. Uostalom kao i svih malih naroda i država (pri čemu nekima ne treba još i pomirba) – za početak, a onda i svih ostalih naroda i država, slobodnih pojedinaca, identiteta, obitelji, tradicije, religije… Zar Corona to zorno ne pokazuje. Za pomirbu je potrebno nešto iskrenosti, istine i povjerenja, pri čemu možda ni ona ne pomogne. Ni jednima, ni drugima, ni trećima. Ovo i ovakvo pak „kuhanje“ hrvatsko-srpske „žabe“ radi pomirbe obična je stranputica.

Na slici: Zvonko Milas

Foto: Hina