Uza sve nevolje koje su nas pogodile u protekle dvije godine, od pandemije preko ukrajinskog rata pa do galopirajuće inflacije, teško je bilo očekivati da će nas na Veliki petak udariti politička diverzija koju su, koliko god se trudili to sakriti, „skovali” predsjednik Zoran Milanović, „đavolji odvjetnik” Anto Nobilo i naivni hrvatski generali.

Diverzija je bila pripremana kao u lošim špijunskim priručnicima: Anto Nobilo je izlobirao kod šefa države da se udbašima Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, koji su odgovorni za okrutno ubojstvo hrvatskog migranta Stjepana Đurekovića, udijeli pomilovanje.

Iskusni lisci znali su da je to politička akcija visokog rizika jer udbaška ubojstva s pravom izazivaju gnušanje kod velike većine hrvatskih građana i svaka pomisao na skraćenje zaslužene kazne izaziva bijes i revolt. Dosjetili su se spasonosnog rješenja iza kojega se mogu skriti i nekako progurati svoj opaki plan.

U prve redove gurnuli su ratne generale koji će svojim neupitnim ugledom i zavidnim ratnim putom stati iza inicijative i javno uputiti apel predsjedniku Milanoviću da pomiluje „brigadire Perkovića i Mustača koji su dali velik doprinos u Domovinskom ratu”. A onda državnom poglavaru ne preostaje ništa drugo nego da ispuni želje generalima.

Sve je bilo tako pomno dizajnirano da se činilo da Zoran Milanović, kojemu navodno nije bilo ni na kraj pameti da pomiluje naručitelje likvidacije, praktično ne preuzima nikakav rizik na sebe. Tko može ignorirati zahtjev s potpisom žive ratne legende Ante Gotovine koji je k tome i sam prošao haašku Golgotu? Sve to su dobro i PR-ovski pripremili pa su mainstream mediji u prvi mah neutralno i bez ikakvog stava prenosili kontroverzno pismo.

Je li se Gotovina sjetio

Stvari su se zakomplicirale kada su se na portalima i društvenim mrežama počela postavljati sasvim logična i opravdana pitanja. Milanović je neuvjerljiv kada bježi od inicijative kao vrag od tamjana i kada tvrdi da ga je sve to zateklo. Prilično je smiješna teza da se general Gotovina, dok je valjda lovio svoje tune na Jadranu, dosjetio kako bi bilo lijepo da predsjednik pomiluje „brigadire Hrvatske vojske” koji sada trunu po hrvatskim zatvorima. I onda je on pozvao Perkovićeva i Mustačeva odvjetnika da te njegove želje uobliči u pismo koje je on ponudio na potpis ostalim generalima.

Anto Nobilo je najviše zainteresiran da se pomiluju njegovi branjenici Perković i Mustač i ne taji da je bio prilično aktivan u ovoj tajnoj akciji koja je uzbudila hrvatsku političku scenu. Njegov se kod vidi i u pismu koje nije nimalo nevino jer se iz njega može zaključiti da su Perković i Mustač žrtve politike i pravosudnog sustava, a ne organizatori i nalogodavci monstruoznog ubojstva emigranta Đurekovića.

Nobilo nema autoritet i tako bliske odnose s Gotovinom i ostalim generalima da bi ih mogao okupiti i ponuditi im „dokument” na potpisivanje. Prije će biti da je Nobilo došao na ideju da generali potpišu pismo, ali i da je trebao pomoć kako bi došao do generalskih potpisa. I onda dolazimo da predsjednika Milanovića, njegova šefa kabineta Orsata Miljanića, koji je bio ministar pravosuđa kada je donesen famozni Lex Perković, i Ante Kotromanovića.

Oni su imali otvorenu komunikaciju s Gotovinom i Čermakom, a onda i s ostalim generalima koji su potpisali za pomilovanje Perkovića i Mustača. Zlobnici će reći da je Nobilo pisao Lex Perković za Orsata Miljanića, a sada je sastavio pismo Gotovini i generalima.

Nobilo je rekao da je akcija prikupljanja potpisa krenula dva tjedna prije Velikog petka, a vjerojatno i znatno prije. Predsjednik Milanović izjavio je da je prije desetak dana bio s Gotovinom i zaista je nevjerojatno da mu general nije rekao ništa o tom pismu. Zvuči neuvjerljivo i Ante Kotromanović kada tvrdi da ništa nije znao.

Prilično je izvjesno da su Milanović i njegov bliski suradnik Kotromanović lobirali kod Gotovine i generala. Od svih mogućih scenarija, to mi se čini najlogičnije. Milanović i Kotromanović su u takoreći u dnevnom kontaktu s Gotovinom i Čermakom pa je zaista nevjerojatno da šef države ništa nije znao o pismu.

Predsjednik države očito ima neki poseban odnos prema Perkoviću i Mustaču jer je samo zbog njih prije desetak godina, kada je bio premijer, želio donijeti Lex Perković kojim je praktično htio zaustaviti njihovo izručenje Njemačkoj. Zbog njih je ušao u otvoreni sukob s Njemačkom i Europskom unijom.

Milanović misli da je iznad zakona

Stoga je cinična Milanovićeva izjava da je o pomilovanju počeo razmišljati tek u trenutku kada su to poželjeli generali na čelu s Gotovinom. Očito su i on i Nobilo procijenili da je Gotovina dovoljno velik autoritet i kada on potpiše pismo, više nitko neće postavljati dodatna pitanja, što je potpuno pogrešno. Gotovina je ratni heroj i haaški uznik koji zbog toga u Hrvatskoj ima neupitni autoritet. Ali to ne znači da se njegov potpis, kojim se traži pomilovanje ljudi koji su u ime totalitarnog sustava provodili likvidacije, neće dodatno propitkivati.

Gotovina je morao biti svjestan da se upliće i iznimno delikatno političko pitanje koje dovodi u pitanje same temelje na kojima je izgrađena moderna Hrvatska i da će njegov čin, kako god ga on pokušao opravdati, izazvati ozbiljnu raspravu. I da je, htio on to priznati ili ne, iskorišten od Nobila i Milanovića bez čijeg miga nikada ne bi došlo do potpisivanja famoznog pisma.

Afera je još jednom pokazala da Milanović u najmanju ruku osebujno shvaća demokraciju i javnu funkciju koju obnaša. Dok bez problema prihvaća sve pogodnosti koje mu donosi Pantovčak, još je jednom pokazao da nije tako kooperativan kada treba prihvatiti i minimalne obveze. Milanović uopće ne želi odgovarati na novinarska pitanja i objasniti svoju poziciju.

I sada je pokazao da nije istinoljubiv i iskren kakvim se želi prikazati. Njegovi javni nastupi pretvaraju se u agresivne izljeve mržnje i bijesa umjesto da jasno artikulira svoju poziciju. Ne može na svako pitanje koje mu novinari postave odgovarati tako što napada „Udbašenka Plenkovića i lopovski HDZ”. Ako oni i jesu takvi, to još uvijek ništa ne govori o Milanoviću.

Nakon svih njegovih nastupa ne samo da nas nije uvjerio da su generali samoinicijativno i spontano krenuli u oslobađanje svojih prijatelja brigadira nego je samo potvrdio “opravdanu sumnja” da se tajna operacija kovala na Pantovčaku. Lukavi Milanović je i ovaj put, kao u vrijeme Domovinskog rata, u prve redove ubacio generale, a on je ostao u sigurnoj zavjetrini kako bi se potpuno zaštitio i prošao neokrznut. I kada je sve prošlo, opet je najglasniji, traži krivce u svima, a samo je on bez greške. Ali trideset godina je prošlo pa su i najnaivniji naučili da se Milanoviću ne može više vjerovati na riječ.

Foto: Hina