Bandić pokazuje svoje pravo lice: Sada daje odličje protivniku neovisne Hrvatske Budimiru Lončaru

Bandić pokazuje svoje pravo lice:  Sada daje odličje protivniku neovisne Hrvatske Budimiru Lončaru

Nakon što je nedavno ugostio srbijanskog političara Dragana Markovića Palmu, čelnika Jagodine iz Srbije, inače nekadašnjeg bliskog suradnika ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, Milan Bandić se ovih dana sprema povući novi kontroverzni potez.

Odlučio je odlikovati Budimira Lončara, zadnjeg ministra vanjskih poslova bivše SFRJ. Medalju Grada Zagreba Bandić će mu osobno uručiti, a dobit će je, kako je obrazloženo, za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU“.

Pa, tko je tu lud. Lončar je, eventualno, od nekog jugonostalgičara mogao dobiti neku medalju za ustrajavanje na očuvanju bivše državne tvorevine. I to bi bilo u redu. Do zadnjeg daha se borio za tu Jugoslaviju, za Hrvatsku ga ne samo nije bilo briga, nego je bio i protiv njene neovisnosti.

O tome postoje brojni dokumenti pa i onaj Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda s kraja rujna 1991. kada je podržao embargo na uvoz oružja u tadašnju SFRJ. Taj embargo je bio usmjerenih protiv onih koji oružja nisu imali, a to je tada bila Hrvatska, dok je išao u prilog onima koji su ga ionako imali napretek, a uz to su pokupili i oružje od Teritorijalne obrane.

Dakle, poklonicima velikosrpske politike, prije svega Slobodanu Miloševiću i Veljku Kadijeviću, koji su u to vrijeme bili i krenuli u pokušaj pokoravanja Hrvatske. Osokoljen upravo tim embargom Kadijević je samo nekoliko dana kasnije, 1. listopada, pokrenuo opći napad na šire područje Dubrovnika. Tjedan kasnije, 8. listopada 1991. raketirani su Banski dvori. To su činjenice koje ostaju zasvagda, Lončar tada nije bio uz Hrvatsku, nego uz Beograd.

Tako se ponašao, takve je izjave davao te iako je kasnije pokušao tu svoju ulogu oko embarga izokrenuti tvrdnjom da je time bivša SFRJ zapravo spriječena da dobije oružje od SSSR-a koje je bila naručila, malo tko mu vjeruje. Lončar nije bio na strani Hrvatske u tim presudnim vremenima i stvarno je smiješno danas mu davati odličja za navodne zasluge u njenoj međunarodnoj afirmaciji.

Uz to, ta njegova uloga s početka devedesetih nije jedina sporna u njegovoj biografiji. I ona tijekom i nakon 1945. (bio je u zloglasnoj Ozni) također za sobom vuče razne ‘repove’. No, danas ima 93 godine i minimum uvažavanja prema toj dobi govori kako ga treba ostaviti da se sam, sa savješću kakvu ima, nosi s tim dijelovima svoje prošlosti.

Doduše, nekadašnji savjetnik dvojice bivših predsjednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, mogao je i sam otkloniti primanje takvog priznanja. U tom potezu bilo bi više časti nego u ovoj medalji koju će primiti vjerojatno svjestan da je dobiva za nešto što mu ni po čemu ne pripada. A pitanje je i kako će na to gledati drugi laureati čija će zaslužena medalja sada dospjeti u jedan posve drugi kontekst.

Što se Bandića tiče, Lončara je mogao odlikovati za neku konkretnu pomoć u vezi sa Zagrebom, ako je do toga došlo i ako mu je baš toliko stalo. Neko priznanje mogla mu je dati i ekipa iz Igmanske ili neke slične inicijative na čije je sastanke volio hodočastiti. Može mirne duše dobiti i neko odličje od nesvrstanih na čiji summit je 2006., održan prigodno na Kubi, ugurao i Mesića.

Ali za promociju Hrvatske, e, to je ipak previše. Nakon ovog poteza zagrebačkog gradonačelnika jedino nam preostaje malo prilagoditi onu parolu iz vremena ONO i DSZ pa zaključiti da „nas ništa (više) ne smije iznenaditi“. Nedavno Palma, sada Lončar, što je sljedeće?

Foto: Lana Slivar/Hina