Sve do pojave zelenih agenda ekologija, ili točnije – zaštita okoliša, imala je naklonost i potporu javnosti. Ekološke inicijative, zelene udruge, pokreti za zaštitu rijeka ili mora bili su prihvaćeni kao briga za opće dobro, imali su dobar društveni status. Sakupljači plastike, mali rendžeri ili čistači divljih odlagališta bili su ulični heroji, koji su besplatno odradili posao zajedničke odgovornosti.

Onečišćena ekologija

Ulaskom politike i ideologije u područje zaštite okoliša ekologija je postala kompromitirana i kontaminirana. Zelena je ljevica, uz ostale, izvršila eksproprijaciju ekologije; zaštita je okoliša, umjesto brige oko zajedničkoga doma, postala politička agenda. Ekologija je postala paravan za političke obračune s neistomišljenicima i smokvin list za lubenice. Za one koji su iznutra crveni, a izvana zeleni.

Ekološka kriza i vandali

Vokabular političkih ekologa postao je vulgaran, a ponašanje agresivno. Uništavanje umjetničkih djela, moralne ucjene s kukcima na tanjuru, koketiranje s ekofeminizmom i specizmom, divlji brak s pokretom »woke«, »cancel-kulturom« i (trans)rodnom ideologijom tek su derivati nedosljednosti ekoloških farizeja.

Posebna inspiracija »zelenih evanđelista« jest ekskomunikacija (katoličke) Crkve iz područja zaštite okoliša. Jer već 50-ak godina nijedan papa nema »broj cipela« koji odgovara onima koji su privatizirali zeleni biznis. Tako papa Ivan Pavao II., još 1990. godine, upozorava: »Ekološka je kriza ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka.«

Ekologija čovjeka

Tu dijagnozu nastavlja papa Benedikt XVI.: »Svaka povreda solidarnosti i građanskoga prijateljstva štetno utječe na okoliš«, pa dodaje: »Postoji ekologija čovjeka koja se temelji na činjenici da i čovjek posjeduje jednu narav koju treba poštovati i kojom se ne smije manipulirati po volji.« I papa Franjo prigovora zelenim pokretima: »Zabrinjava činjenica da kada neki ekološki pokreti brane integritet okoliša, i s pravom traže da se znanstvenim istraživanjima postave određena ograničenja (eksperimenti sa životinjama, op. a.), oni katkad ne primjenjuju ista načela kada je riječ o ljudskom životu.«

Ekologija životinje

Zelena agenda, čini se, prezire čovjeka. Od pobačaja do eutanazije. Homo sapiens je parazit na ovom planetu, njegov je krvnik i terminator. Stoga su antipopulacijski pokliči poput »Jedan planet, jedno dijete!« očekivane parole. U potrazi za surogatima (religije i čovjeka) priroda je otkrivena kao božanstvo, a kućni ljubimci kao prijatelji. Transformacija dječjih igrališta u šetalište pasa, na primjer, tek je ružan pokazatelj poremećenih prioriteta, komocije, ali i mržnje prema stvorenomu. Jer pas ili mačka tek su nebitan paket u ekologiji odnosa, u hijerarhiji koja uključuje mnogo važnije oblike egzistencije – saprofite, pšenicu, divljač, ali i kisik i njegov reducirani oblik – vodu, piše profesor Valerije Vrček u Glasu Koncila.

Ekologija je »Oikos«

Ideološko onečišćenje i političko nasilje uzrok su nepovjerenja, sve većega dijela javnosti, u zelene akcije. Nažalost, danas je sumnjiv svaki čuvar prirode jer je obilježen mogućom rasprodajom vrijednosti koje brani. Ljudi su često razočarani ekološkim aktivizmom, ne razlikujući ga od igara zelene mafije ili prerušenih ljubitelja prirode. Ipak treba paziti da se s prljavom vodom ne izbaci dijete.

Treba razlikovati ekološke klaunove od ljudi iskreno zabrinutih za zajednički dom. Jer ekologija je posao za kućanice i domaćine, a ne za turiste i kozmopolite. Jer oikos je kuća, obiteljski dom, a ne Babilon. A u rukama zelenih agenda upravo se ekologija pretvara u oikofobiju; u averziju prema prostoru ognjišta, prema okolišu rodnoga mjesta, u psihički poremećaj koji umanjuje sposobnost za zaštitu prirode.