Rasprave o doktoratu Milana Bandića samo su još jednom potvrdile da je od jadne hrvatske politike još jadnija akademska zajednica koju utjelovljuje nezanimljivi birokrat i sitni politički trgovac, rektor Damir Boras, koji u svom već drugom mandatu vodi Zagrebačko sveučilište prema „prestižnom” tisućitom mjestu na svijetu.
Kada nekoć cijenjeno Sveučilište vodi takav rektor, onda nije nikakvo iznenađenje što je Milan Bandić kandidat za prestižnu nagradu počasnog doktora.
Već se danima vodi pogrešna i posve jalova rasprava o tome zašto aktualni gradonačelnik ne treba dobiti nezasluženo priznanje pa se onda navode neuvjerljivi argumenti da on nema odgovarajući znanstveni opus.
Ne mora netko biti iz znanstvene zajednice da bi se kvalificirao za počasnu nagradu. Mogu zamisliti da je u općoj euforiji, nakon što je Hrvatska osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u nogometu, neki fakultet predložio Zlatka Dalića za počasnog doktora. Hrvatski izbornik nije kvantni fizičar, ali to nikako ne znači da njegova kandidatura za počasnog doktora ne bi prošla. Sigurno ne bi izazvala žestoke reakcije javnosti, jer Dalićev životni put, sportski uspjesi i njegov karakter mogu biti poželjan putokaz svima onima koji cijene predanost, ustrajnost i ljudskost.
Na drugoj strani, da je Zdravko Mamić s hrvatskom reprezentacijom i Dinamom osvojio tri svjetska prvenstva i tri Lige prvaka, svejedno ne bi mogao proći niti inicijalnu raspravu o kandidaturi za počasni doktorat. Vrijednosti koje personificira Zdravko Mamić u potpunoj su suprotnosti s vrijednostima prema kojima bi trebalo težiti hrvatsko društvo.
Bandić ne treba dobiti počasni doktorat iz barem dva razloga. On je aktualni političar koji je k tomu i gradonačelnik grada u kojemu se nalazi Sveučilište koje mu je odlučilo dodijeliti nagradu. Može se dosta uvjerljivo govoriti o sukobu interesa jer gradonačelnik može „odriješiti kesu” onim klimavcima koji glasuju za njega, a jednako tako može novčano kazniti one koji se usude suprotstaviti njegovim željama. I to ne bi bilo prvi put jer je u Zagrebu još uvijek, nažalost, najbolja preporuka to što je netko u dobrim odnosima s gradonačelnikom. Poznavajući javno djelovanje Bandićevih apologeta i njihovu spremnost da za šaku dolara preko noći promijene uvjerenje, nije teško pretpostaviti da su „trivijalni” novčani motivi u pozadini ove doktorske kampanje.
Ali to je u ovom slučaju puno manji problem. Grad koji već dvadesetak godina podnosi Bandićevo rasipništvo i sve moguće makinacije još bi nekako i preživio ovu vezanu trgovinu.
Puno je veći problem što bi nezasluženi Bandićev počasni doktorat poslao potpuno neprihvatljivu poruku onima koji još uvijek misle da ima nade da iziđemo iz ove društvene letargije.
Može li političar koji ima više od dvjesto kaznenih prijava i za kojega vlada gotovo opća percepcija da je korumpiran dobiti tako vrijednu nagradu. Znači li to da smo na razinu općeprihvaćenih načela doveli onu poznatu izjavu generala Ljube Ćesića Rojsa – Tko je jamio, jamio je.
I sad ovdje dolazimo do odgovornosti rektora Zagrebačkog sveučilišta i svih njegovih sluga posilnih koje su spremne zbog poneke sitne usluge, pokojeg novčića ili tko zna kojeg još nečasnog razloga, urušiti i posljednje ostatke pravih vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo. Do Bandićeva doktorata smo znali da je politika profesija koja uživa vrlo mali ugled u javnost, ali ako Bandića proglase počasnim doktorom, onda će to biti dokaz da akademska zajednica nije ništa bolja. A za to će biti odgovorni rektor Damir Boras, njegov prorektori i svi servilni članovi Senata.