Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović nemalo je iznenadio i svoje pristaše i protivnike stajalištem kako još razmišlja o predsjedničkoj kandidaturi na izborima krajem ove godine. Držalo se kako je porazom od Kolinde Grabar-Kitarović na prošlim izborima završio svoj angažman u visokoj politici. I sam je to svojedobno sugerirao kazavši kako će se više posvetiti radu na Pravnom fakultetu u Zagrebu gdje je redovni profesor.
Međutim, nagađanja u javnosti kako bi ipak mogao pokušati opet doći na Pantovčak i sam je potvrdio u razgovoru za Jutarnji list. Doduše nije rekao kako je siguran da će se kandidirati, ali formulacijom da “razmišlja” o tome ostavio je otvorena vrata toj opciji. Za svaki slučaj je udario po većini mogućih protukandidata koji bi mogli doći s tog političkog spektra.
Bivšeg premijera Zorana Milanovića, s kojim se ne podnosi i kojeg vjerojatno krivi i za svoj neuspjeh u srazu s Kolindom jer ga navodno SDP nije podržavao koliko je očekivao, u startu je eliminirao tvrdnjom kako on “ni ne spada u ljevicu”. I Daliju Orešković, čelnicu nove stranke START, također je izbacio iz igre kazavši za nju da “nema nikakve šanse” kao protukandidatkinja Kolindi.
Nešto dobronamjerniji je bio prema Toninu Piculi koji je nedavno kazao da bi se kandidirao “ako to stranka od njega zatraži”. Ocijenio ga je pristojnim kandidatom vjerojatno i stoga što je jasno kako Picula, nakon što je moguću kandidaturu za čelnika SDP-a htio spojiti sa zadržavanjem unosne plaće koju ima kao eurozastupnik, i voditi je iz Bruxellesa, nema velikih izgleda za to.
Tako je, po Josipoviću, na ljevici valjda samo on taj kandidat koji bi imao realne prigodu doći na Pantovčak jer Kolinda, iako je napravila puno pogrešaka, ima iza sebe “moćnu stranačku mašineriju”. Uz to se bivši predsjednik prihvatio i nezahvalnog zadatka objedinjavanja ljevice. Govori o mogućem ujedinjenju njegove stranke Naprijed Hrvatska s GLAS-om Anke Mrak-Taritaš.
Da ima brojno članstvo i razgranate podružnice još bi se moglo i govoriti o nečemu važnom i korisnom za GLAS. Josipović je govorio i o opciji da se i SDP, gdje ga zovu, priključi tom nekom lijevom savezu. Kao dokaz da ga sinekure ne zanimaju rekao je da neće biti u vodstvu te eventualno ujedinjene stranke kao i da ne želi biti ni zastupnik u Europskom parlamentu niti u Saboru.
Proizlazi kako ga, kao bivšeg predsjednika, zanima samo predsjednička kandidatura. Nije baš skroman. Ambicije bivših dužnosnika, pa tako i Josipovića, legitimne su. Međutim, Josipoviću ili njegovi suradnici ne govore istinu, ili on sam voli živjeti u nerealnom svijetu. Njegov glavni problem je što nije ostavio značajnijeg, pozitivnog, traga dok je pet godina bio na Pantovčaku.
Stoga se većina pita zašto bi mu drugi put dala priliku. Kao predsjednik, iako je uživao relativno visoku potporu u anketama, bio je bezličan, blijed, zvali su ga “lignjom”, a jedino se znao isprsiti kada je davao oduška svojim ideološkim strastima. Mnogi mu nisu zaboravili spominjanje “ustaške zmije” tijekom posjeta Izraelu gdje se predstavio kao dijete “Titovog partizana”.
Istovremeno, teško mu je preko usta prelazila osuda masovnih komunističkih zločina tih istih partizana. Takvim pristupom u kojem je osuđivao samo jedan totalitarizam, a gotovo amnestirao drugi, nije nastupao kao predsjednik svih građana, kako se volio predstavljati, nego je zapravo dijelio zemlju. Zato su mnogi s olakšanjem prihvatili njegov odlazak.
Uz to, često se nije usuđivao izreći svoj jasan stav ni u vezi s potezima tašnje SDP-ove Vlade i premijera Milanovića. Obično se skrivao iza tobože uravnoteženih izjava, i to u vrijeme dok je Hrvatska bila u dubokoj recesiji, a većina građana je na vlastitoj koži osjećala srozavanje životnog standarda. Josipovićevo ime ih podsjeća na to vrijeme i to mu svakako neće biti olakotna okolnost ako se ipak kandidira.